SHUTTERSTOCK
pitam se

Je li dobro biti perfekcionist ili se treba zadovoljiti s ‘dovoljno dobro‘?

Važno je biti svjestan svoje potrebe za perfekcionizmom

Ovaj put bih vam htjela napisati nešto o perfekcionizmu. Zapravo, želim vas potaknuti na razmišljanje o ovoj temi.

Smatrate li vi sebe perfekcionistom? Zapravo, kad bi vas netko ovo upitao, vjerojatno biste mu postavili protupitanje:„U čemu?“ I to bi bilo dobro pitanje, jer vjerujem da je baš svatko od nas perfekcionist u nečemu. Primjerice, jedna moja prijateljica je uvijek savršeno dotjerana - frizura, make-up i odjeća uvijek su joj dovedeni do savršenstva. Druga je perfekcionist čistoće svog doma - kod nje nekako prirodno sve uvijek blista.

Moj je pak suprug veliki perfekcionist u gastronomiji - i kad kuša hranu i kad ju sam kuha - sve do zadnjeg sastojka mora kreirati savršenu harmoniju za nepce, a za svaku namirnicu postoje važna pravila kojih se treba držati. U puno drugih stvari je potpuno ležeran, ali kulinarstvo je njegova ‘zona savršenstva‘. Za razliku od njega, ja sam perfekcionist kad sjednem za svoj kompjuter - sve što napišem mora biti ispravno napisano, svi naslovi podebljani, svi zarezi i proredi skladno namješteni. Kad sam bila arhitektica, svi projekti i nacrti morali su biti točni u svakom detalju - jedino su takvi smjeli otići na gradilište.

Puno vremena i truda

Dakle, svi u nečemu pokušavamo napraviti savršenu kreaciju, svatko prema svojim sklonostima, odgoju i karakteru. No je li dobro biti perfekcionist? Na perfekcionizam se troši puno vremena i truda. Možda bi bilo mudrije preodgojiti sam sebe da nam bude dovoljno nešto što je samo ‘dovoljno dobro‘ (kako nam mnoge self-help knjige savjetuju)? Bismo li tako bili opušteniji, sretniji i imali više vremena za sebe?

Koliko puta ste uložili puno vremena da nešto napravite savršeno, sve da biste poslije ustanovili da to nije bilo uopće tako bitno? Evo primjerice što se meni jednom dogodilo. Dok sam još imala arhitektonski ured, bila sam pozvana na natječaj za projektiranje jednog zagrebačkog stambenog bloka. Kao i svaki posao, i ovaj sam shvatila ozbiljno i odgovorno i napravila idejni projekt koji je odgovarao na sve zahtjeve i nudio neka inovativna rješenja. No, da bih uspjela dovršiti sve što sam zamislila, morala sam dobar dio ljeta ostati raditi u Zagrebu, dok su naša djeca bila kod baka i djedova na moru. Kasnije je ispalo da je natječaj bio namještan i da je moj projekt služio samo da ‘popuni broj‘. A ja sam zbog odgovornosti i perfekcionizma žrtvovala dragocjeni odmor s djecom.

Trošenje previše vremena, koje bismo mogli upotrijebiti za nešto što je možda istinski važnije, jedna je od loših strana medalje zvane perfekcionizam pa bismo zbog toga zaista mogli poželjeti odbaciti tu svoju unutarnju potrebu. Ali, ali... postoji i druga strana, koja je vrlo bitna.

Kreiranje čarolije

Neki dan smo bili na izletu u jednom malom restoranu u Gorskom kotaru, jer sam nedavno u televizijskoj reportaži vidjela da serviraju neke jednostavne, ali autohtone specijalitete. No hrana je bila vrlo prosječna, a specijalitet je, rekli su nam, trebalo naručiti dan unaprijed. Pa me to ponukalo da se upitam - kako je moguće da je u Italiji u svakom malom restorančiću hrana izuzetno ukusna, a kod nas se mali restorani najčešće zadovolje vrlo prosječnom kvalitetom i kao da im se ne da napraviti dodatni napor? Talijani, čini se, imaju perfekcionizam za hranu ugrađen u gene, a dodatni napor za proizvodnju vlastite tjestenine naprave prirodno i s radošću. I zato je talijanska kuhinja na svjetskom glasu. Iako najčešće od vrlo jednostavnih namirnica, način kako ih pripremaju odaje veliko poštovanje prema hrani i gostu. I u takve se restorane gosti uvijek ponovno vraćaju (što sigurno znate i iz vlastitog iskustva). Ručak koji smo dobili u prethodno spomenutom restorančiću bio je ‘dovoljno dobar‘ - prosječnog okusa i korektan, ali nekako ‘bez duše‘. Jako mu je nedostajao začin perfekcionizma. Začin zbog kojega bismo se vratili.

Dakle, dobra i lijepa strana perfekcionizma je što on ima sposobnost kreirati čaroliju - iznenaditi, opčarati, osvojiti. Sjetite se primjerice kako je Steve Jobs inzistirao na savršenom dizajnu Apple proizvoda. I time postigao njihovu magičnu privlačnost. Perfekcionisti puno puta zlata vrijede, njih cijenimo, njima se vraćamo. Oni nam otkrivaju da je moguće ‘još bolje‘.

I što sada iz svega ovoga zaključiti? Važno je biti svjestan svoje potrebe za perfekcionizmom. I zatim svaki puta mudro procijeniti u kojim životnim situacijama čemu tu potrebu zauzdati, a u kojima joj se trebamo prepustiti i dopustiti joj da nas vodi prema savršenim kreacijama. Jer često su upravo takve kreacije zaslužne da se osjećamo ponosni na sebe.

Linker
27. listopad 2024 11:12