Neki se ljudi osjećaju živima samo kad im je raspored pretrpan, telefon vibrira, a dan im je neumoljiv maraton: ovisnost o stresu nova je vrsta ovisnosti koju stručnjaci pomno istražuju. Ako je hiperaktivnost vaše emocionalno gorivo, adrenalin vaš doručak, budite oprezni jer bi se ispod te sjajne površine u znaku „Mogu sve” moglo skrivati nešto mnogo manje glamurozno. To nije službena klinička dijagnoza, već široko rasprostranjen obrazac ponašanja, posebno među visokoučinkovitim, ambicioznim ljudima naviknutima živjeti gazeći „uvijek naprijed”. Prema sociologinji Valentini Di Liberto, predsjednici neprofitne društvene zadruge Hikikomori u Milanu, ovaj način života daleko je od bezopasnog. Naprotiv.
- Ljudi koji se osjećaju živima kroz hiperaktivnost često imaju unutarnju percepciju neadekvatnosti, osjećaj praznine, nedovoljnosti. To je svakako snažan motor, ali pokretan nestabilnim emocionalnim gorivom. Kao da se ispod Ferrarijeve karoserije krije skromno terensko vozilo – kaže Di Liberto.
Stres oslobađa adrenalin i kortizol, koji mogu pružiti privremeni osjećaj energije, fokusa i kontrole. Simptomi su zbunjujući: osjećate se puni energije, ali umorni; iscrpljeni, ali ne možete se isključiti; tjeskobni, ali vam je dosadno ako niste preopterećeni.
- S vremenom mozak može početi povezivati situacije visokog pritiska i rezultirajuće olakšanje kao pozitivne nagrade – kaže terapeutkinja Georgie Collison.
Snažne emocije i visoka napetost
Ali što se krije iza tako željene učinkovitosti? Često se radi o pažljivo skrivenom perfekcionizmu, potrebi za odobravanjem i krhkosti.
- Mogu postojati depresivne osobine ispod površine, koje su ugušene stalnim tijekom aktivnosti. Osoba nema vremena slušati sebe. Drugim riječima, ako nikada ne stanete, riskirate da ne osjetite ono zbog čega se osjećate loše - pojašnjava Di Liberto. Napominje i da se to ne odnosi samo na posao. Ovisnici o stresu traže intenzitet svugdje: u vezama, na društvenim mrežama, u svakodnevnom životu.
- Postoji snažna potreba za odobravanjem, da se ne osjećamo sami, da budemo viđeni. Lajkovi, pratitelji, postignuti ciljevi, profesionalna aktivnost: to su opipljivi dokazi vaše vrijednosti - kaže sociologinja.
Ovisnost o stresu i kontrolirajuće veze
Taj ritam ne prestaje kada zatvorite računalo, on ulazi u dom, u vezu i u obitelj.
- Ista razina hiperaktivnosti prenosi se i u veze. Planiranje, zakazivanje, kontrola... Dan mora biti organiziran za sve, čak i za djecu, čak i za partnera. Uvijek s najboljim namjerama, ali ne i s tako dobrim ishodima. Nije neuobičajeno da se čak i u visoko funkcionalnim obiteljima nađu društveno povučena djeca ili djeca ovisna o tehnologiji. Ponekad roditelji ne shvaćaju vezu između pritiska koji vrše i bijega njihova djeteta u virtualni svijet – naglašava Di Liberto.
Savršenstvo pod svaku cijenu
Oni koji tako žive često su vrlo kompetentni, uspješni, čak i briljantni. Ali skloni su proširiti svoje standarde na sve oko sebe.
- To su ljudi koji nisu zadovoljni jer imaju model savršenstva u glavi i primjenjuju ga i na druge. Rizik je u tome što ne primjećuju patnju drugih. Ne iz zlobe, već zbog svojevrsnog emocionalnog sljepila izazvanog stalnom žurbom. Osobna predispozicija i društveni kontekst isprepleteni su. Perfekcionizam, opsesivne ili narcisoidne osobine mogu biti dio karakternih crta, ali suvremeni svijet čini sve ostalo. Stalna konkurencija, kultura performansi, hiperučinkoviti modeli uspjeha... sve to tjera vas da još jače pritisnete gas – ističe Di Liberto.
Tehnologija i ovisnost o stresu – bliski prijatelji
Društvene mreže pojačavaju taj fenomen.
- Danas možemo svakodnevno promatrati način života uspješnih ljudi i mnogi ih uzimaju kao uzor. Vježbe u ranim jutarnjim satima, ekstremna produktivnost, život bez pauze... Implicitna poruka je da prestanak ili zaustavljanje znači neuspjeh. Rezultat? Dob ljudi pod stresom sve se više spušta. Te se osobine pojavljuju sve ranije, već u adolescenciji. Fenomen ovisnosti o stresu nije nov, ali stav prema performansama bilo koje vrste pojavljuje se sve ranije i ranije. Kod djece koju susrećem često se manifestira u iscrpljujućim vježbama u teretani – kaže sociologinja.
Što kada vlak stane?
Nemojte brkati ovisnost o stresu s radoholizmom. Radoholičar se boji da neće učiniti dovoljno, ovisnik o stresu užasava se tišine i smirenosti. Dijele strast prema hiperaktivnosti i brzini, ali motori koji ih pokreću nisu isti. Međutim, za oboje, sve dok stroj radi, čini se da sve funkcionira. Ali dovoljan je samo jedan neočekivan događaj, poput gubitka posla, krize u vezi ili bolesti, da se cijela stvar raspadne. Mogu se tada dogoditi emocionalni slomovi, depresija, anksioznost, napadaji panike... – upozorava Di Liberto. Dodaje da se odjednom, bez pozadinske buke hiperaktivnosti, pojavljuju dijelovi njih samih koji nikada nisu bili istraženi. I oni su zastrašujući. Često je to kriza koja prisiljava na zaustavljanje. Kako kaže stručnjakinja, ti ljudi obično tada, kada nešto poremeti njihov mehanizam, traže pomoć.
Ovisnost o stresu ili nekontrolirana strast?
Postoji temeljna razlika između nekoga tko je hiperaktivan iz strasti i nekoga tko je ovisan o stresu.
- Ako je osoba u stanju stati, brinuti se o sebi, stvoriti prostor za regeneraciju, tada to znači da traži oblik ravnoteže koji funkcionira. Zvono za uzbunu čuje se onda kada se više ne možete isključiti bez osjećaja tjeskobe, krivnje ili praznine – upozorava Di Liberto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....