Budite svjesni da možemo podnijeti samo određenu količinu tereta i da postoji granica koja dovodi do pucanja

U dvorištu naše kuće nalazi se jedna velika i vrlo stara kruška. Bila je tu kad smo pred 35 godina kupili kuću. Svake jeseni ona nam daje slatke i sočne plodove. Ponekad ih je manje, a nekada više. Ovoga joj je proljeća vrijeme očito pogodovalo, a i pčelice su bile vrijedne (uvijek se pitam odakle se samo stvore ovako u gradu) pa su grane stare kruške bile prepune plodova.

„Otkini pola tih plodova“ - savjetovala mi je prijateljica - „inače bi grane mogle puknuti od težine.“ Ali meni je bilo žao to učiniti. „Pa kako ću otkinuti lijepe i zdrave plodove?“- mislila sam, sjećajući se istovremeno nekih prethodnih godina kad bi poneka manja grana zaista znala pasti. I na kraju sam zaključila da će kruška valjda znati (kao i mnogih prijašnjih godina kad bi obilno rodila) kako da nosi svoje plodove. A mi ćemo na jesen od njih napraviti puno finog pekmeza.

A onda... Neki dan sam se vratila iz trgovine, otvorila naša dvorišna vrata i - ostala zaprepaštena. Preko travnjaka i staze ležale su dvije ogromne otkinute grane pune krušaka. Izgledalo je kao da se doslovno polovica drveta odlomila i pala preko moje ruže i hortenzija. Vjerojatno je jedna grana u padu otkinula i drugu. Cijeli prizor izgledao je apokaliptično - baš tužno i strašno. A veća grana bila je toliko teška da ju nisam mogla ni pomaknuti s puta. „Eto ti sad!“- mislila sam - „Trebala si poslušati prijateljicu!“ No bilo je kasno. Ne mogu vratiti ni vrijeme, ni granu na njezino mjesto. Niti mogu od još tvrdih plodova napraviti pekmez. Baš ništa i nikako ne mogu popraviti.

Jedino što mogu je probati naći ima li u tome nešto dobro (taj dio vrta imat će sada puno više sunca) i pokušati razumjeti poruke kojima ovaj događaj podučava sve nas. Pa evo što mi je došlo.

Prva pouka

Kad želimo previše - to se (budimo iskreni) zove gramzivost. A takva energija ne donosi dobre ishode. Ja sam ustvari bila gramziva - htjela sam imati sve plodove, a sada ću ih imati dvostruko manje nego da sam višak sama otkinula. Važno je prepoznati u sebi kad nas obuzme takav osjećaj i kad dopustimo da on prevlada razumne argumente. Opasan je takav savjetnik, uvijek treba zastati, prepoznati ga i ne dopustiti mu da ima zadnju riječ. Možda i vi (baš kao u onoj reklami) želite SVE, ali je važno da na vrijeme pogledajte cijenu takve želje i možda malo korigirate svoj plan.

Druga pouka

Kad se opteretimo s velikim brojem zadataka i obveza, vjerujući da sve možemo nositi (bez obzira na dobronamjerna upozorenja drugih ljudi), možemo toliko pretjerati da se na kraju slomimo. Sigurna sam da svatko od vas zna nekoga tko je godinama nosio „sve kruške“ (koje su osim toga svakim danom pomalo rasle) i na kraju doživio burnout ili neki sličan sindrom potpune iscrpljenosti - doslovno „puknuća“. Budite svjesni da ste i vi grana koja može podnijeti samo određenu količinu tereta i da postoji granica koja dovodi do pucanja. Otkinite sve „kruške“ koje ikako možete otkinuti i rasteretite se na vrijeme.

Treća pouka

I za kraj jedna pouka koja je posebno bitna za nas koji više nismo tako mladi. Bitno je da ne mislimo da ćemo u svakoj životnoj dobi imati jednaku snagu i izdržljivost. Ako smo nešto s lakoćom obavljali i nosili nekada, ne znači da to možemo i danas. Isti teret koji ste bez problema nosili kao mladi možda je danas za vas previše. Dopustite si više odmora i dajte si više vremena.

A s obzirom na to da je ovo vrijeme godišnjih odmora, ovo je idealan trenutak da vježbate lakoću i rasterećenost. I jako je važno da svoj toliko potreban odmor ne propustite. Nijedna vaša kruška nije vrijedna toga.