Živimo u dobu paradoksa. Naizgled, čovječanstvo nikada nije bilo povezanije, informiranije ni tehnološki naprednije. A ipak, iza te površinske slike napretka krije se tiha epidemija anksioznosti, usamljenosti, izgaranja i emocionalne iscrpljenosti. U beskrajnim digitalnim svjetovima tražimo smisao, a pritom sve teže čujemo vlastite misli. Okruženi smo ekranima i stalnim porukama, a rijetko doživljavamo istinski ljudski kontakt.
Kao netko tko se profesionalno bavi mentalnim zdravljem, svakodnevno svjedočim ovoj iluziji vanjskog uspjeha i napretka, koja se sudara sa stvarnom unutarnjom prazninom kod mnogih, osobito među mlađom populacijom.
Svijet se ubrzano mijenja, a mi se trudimo uhvatiti njegov ritam, često izmoreni i nesigurni. Kada promatramo ovu svakodnevnu borbu, jasno je da nije riječ samo o pojedinačnim iskustvima, nego o kolektivnom fenomenu - kombinaciji nesigurnosti, stalnog pritiska i emocionalne izolacije od sebe i drugih. To stanje zahtijeva da ga razumijemo iznutra prije nego što možemo pronaći put prema istinskom ispunjenju.
Vrijeme nesigurnosti i emocionalne izolacije
Kada govorim o teškim vremenima, ne mislim samo na ekonomske krize, ratove ili političke nestabilnosti. Za mene, teško vrijeme u psihološkom smislu označava razdoblje duboke nesigurnosti, gubitka orijentacije i smisla. To je trenutak kada se temelji na kojima smo gradili svoj identitet, posao, obitelj, društveni status, uloge koje igramo, počinju ozbiljno urušavati.
Teško je vrijeme ono u kojem se čovjek osjeća preplavljeno, odvojeno od sebe i drugih. U kojem ima previše informacija, a premalo tišine. U kojem smo stalno dostupni, a rijetko prisutni. U kojem se mjeri sve - brzina, produktivnost, broj pratitelja, uspjesi, ali se ne mjeri koliko smo istinski živi. Ta vremena ne obilježavaju samo vanjske okolnosti, nego i unutarnje stanje: osjećaj praznine, iscrpljenosti, usamljenosti i sumnje u vlastiti smisao. Ona ne nastupaju iznenada, nego polako, kroz godine nesvjesnog odvajanja od sebe.
Vrijeme otuđenosti
Na razmišljanje me nije potaknulo samo ono što vidim u terapijskim sobama, nego i ono što opažam u svakodnevici - umor u ljudskim pogledima, emocionalnu udaljenost unutar obitelji, tihi pritisak da stalno budemo „dobro“, bez obzira na cijenu. Sve češće svjedočim raskoraku između vanjskog uspjeha i unutarnjeg mira. Otuđenost je postala nova norma.
Iako nikada nismo bili „bliži“ jedni drugima u virtualnom smislu, nikada nismo bili emocionalno udaljeniji. Ljudi provode sate komunicirajući putem poruka, ali se rijetko istinski susretnu. Gubimo sposobnost slušanja, dodira, zajedničkog smijeha i spontanosti. Druženja postaju površna, a razgovori se svode na razmjenu informacija, dok se emocije zanemaruju. U takvom svijetu sve je teže ostati u kontaktu sa sobom. U trci za vanjskim potvrđivanjem i digitalnim priznanjem, gubimo vezu s vlastitim unutarnjim svijetom, s tijelom, osjećajima, intuicijom i potrebama. Postajemo promatrači vlastitog života, stalno „uključeni“, ali rijetko prisutni. Porast mentalnih poremećaja danas nije samo medicinski fenomen. On je ogledalo društva koje sve više izbjegava introspekciju. Anksioznost, depresija i kronično nezadovoljstvo nisu samo individualne dijagnoze, to su simptomi dublje neravnoteže između načina na koji živimo i onoga što uistinu jesmo.
Kako smo došli do ovoga stanja
Da bismo razumjeli zašto su suvremeni ljudi toliko tjeskobni i umorni, moramo pogledati širu sliku. Posljednjih nekoliko desetljeća živimo u kulturi stalne usporedbe i natjecanja. Od najranije dobi učimo da vrijedimo onoliko koliko postižemo, da je sreća rezultat uspjeha, a ne unutarnje ispunjenosti. Društvene mreže i konzumeristički model života dodatno pojačavaju taj pritisak, stvaraju iluziju savršenstva i uvjerenje da nam uvijek „nešto nedostaje“. Istodobno, izgubili smo kontakt s prirodnim ritmovima i s prirodom izvan nas i s onom u nama. Naša tijela su umorna, živčani sustav preopterećen, a um stalno aktiviran. Informacija je postala novi oblik buke. Dok su prethodne generacije živjele sporije, uz jasniju povezanost sa zajednicom i okolinom, današnji čovjek često funkcionira u stanju trajne napetosti i fragmentirane pažnje.
Sustavi u kojima živimo, obrazovni, poslovni, društveni, rijetko potiču samorefleksiju, unutarnji mir i emocionalnu pismenost. Naučeni smo raditi, planirati, analizirati, ali ne i osjećati. U takvom kontekstu ne čudi da su stres, tuga, besmisao i osjećaj praznine postali svakodnevni suputnici. Dodajmo tome i globalnu nesigurnost: klimatske krize, ratove, neizvjesnost radnih mjesta, gubitak osjećaja sigurnosti i pripadnosti. Sve to stvara kolektivni osjećaj tjeskobe i gubitka kontrole. Osim toga, doba pandemije u potpunosti nas je transformiralo. Lockdowni, ograničenja i društvena distanca prisilili su nas na izolaciju, ali i na introspektivnu prisilu; suočili smo se s vlastitom ranjivošću, krhkošću sigurnosti i ograničenjima svakodnevnog života. Mnogi su osjetili unutarnju prazninu koju nijedan vanjski uspjeh ili materijalni cilj nisu mogli ispuniti. Pandemija je istovremeno produbila osjećaj kolektivne tjeskobe i usamljenosti, ali i otvorila prostor za spoznaju: bez svjesnog rada na sebi, vanjski svijet može biti preplavljujući.
Sve ove okolnosti, od zahtjevnih sustava i stalnog pritiska do globalne nesigurnosti i iskustva pandemije, jasno pokazuju koliko vanjski uvjeti oblikuju naš unutarnji svijet. Suočeni s izolacijom i neizvjesnošću, postalo je očito koliko je važna unutarnja otpornost i samosvijest. Upravo u toj spoznaji leži početak puta prema životu koji možemo oblikovati i živjeti s više smisla i svjesnosti.
Kako graditi dobar život
Živjeti dobar život u teškim vremenima ne znači bježati od stvarnosti u razne ovisnosti, prekomjerni rad, stalne promjene gradova i država ili druge oblike bijega, nego preuzeti odgovornost i aktivno djelovati, odlučno i s hrabrošću da oblikujemo vlastiti život.
Temelj tog puta je unutarnji rad na sebi kroz upoznavanje vlastitih misli, osjećaja i obrazaca ponašanja. Nema vanjske stabilnosti bez unutarnje snage. To znači zastati i osluhnuti, promatrati svoje automatske misli, emocionalne obrasce, strahove i mehanizme kojima se branimo od boli. Uključuje postavljanje neugodnih, ali nužnih pitanja samome sebi:
- Zašto se toliko trudim da sve držim pod kontrolom?
- Što zapravo pokušavam dokazati?
- Što za mene znači uspjeh i koja je njegova cijena?
Kada počnemo razumijevati sebe, vraćamo kontrolu nad vlastitim životom. Samosvijest je temelj slobode - pomaže nam da reagiramo svjesno, umjesto impulzivno, i da donosimo odluke umjesto da nas život samo nosi. Iz moje perspektive, dobar život, osobito u nesigurnim vremenima, oslanja se na nekoliko jednostavnih, ali dubokih stupova:
Emocionalna pismenost - sposobnost prepoznavanja, imenovanja i proživljavanja emocija, umjesto njihova potiskivanja.
Granice - hrabrost da kažemo „ne“ i zaštitimo svoje vrijeme i energiju.
Autentične veze - ulaganje u odnose koji nas hrane, a ne iscrpljuju.
Svrha i smisao - bavljenje onim što je u skladu s našim vrijednostima, a ne samo s ciljevima.
Briga o tijelu i umu - svijest da su fizičko i mentalno zdravlje nerazdvojivi; san, prehrana, kretanje i odmor nisu luksuz, već nužnost.
Naposljetku, vjera u sebe i vlastite potencijale te nada čine temeljnu snagu koja nam omogućuje da prepoznamo svoje mogućnosti, preuzmemo odgovornost za život i hrabro kročimo prema promjeni. Vjera i nada nisu naivni optimizam ni sebičnost, nego svjesna odluka da vjerujemo u mogućnost osobnog rasta, obnove i ispunjenog života.
Pogled prema naprijed
Svijet će ostati nepredvidljiv. Vanjske okolnosti će se i dalje mijenjati, a izazovi će dolaziti u novim oblicima. No, naš unutarnji svijet, tj. naša sposobnost da mislimo, osjećamo i rastemo, ono je što će odrediti kvalitetu našeg života. Ne možemo kontrolirati globalne događaje, ali možemo preuzeti odgovornost za svoj unutarnji krajolik. Živjeti dobar život u teškim vremenima počinje jednim radikalnim činom: okretanjem prema sebi. Kada počnemo raditi na sebi, shvaćamo da otpornost ne znači izdržati sve, već razumjeti sebe dovoljno da bismo birali drukčije. U svijetu opsjednutom napretkom, možda je najrevolucionarniji čin usporiti, ponovno se povezati sa svojom ljudskošću i živjeti iznutra prema van.
Mirella Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....