Znam nestati pred ljudima koje volim. I nitko to ne primijeti

Postoji nešto što radim cijeli život. Odem, a ostanem.

Sjedim nasuprot tebe. Gledam te, slušam, kimam glavom, odgovaram, sudjelujem u razgovoru. Sve izgleda kao kontakt. Kao prisutnost. I sve to naizgled jest. Ali nisam tu.

To ne radim s nepoznatima. S njima mi je čak i lako. Mogu biti prisutna, otvorena, znatiželjna. Mogu držati kontakt očima, slušati bez zadrške, biti tu bez zadrške. Radim to s ljudima do kojih mi je stalo. S onima s kojima bi kontakt trebao biti najdublji.

Kad postane bolno, nestanem

Čim postane previše, čim tema dotakne nešto bolno, čim osjetim da bih mogla stvarno nešto osjetiti, ja odem. Ne fizički. Tijelo ostaje. Riječi i dalje izlaze. Rečenice imaju smisla. Razgovor teče. Ali mene nema.

Ne donosim tu odluku svjesno. Ne kažem si: “Sad ću se isključiti.” To se dogodi samo od sebe. Kao refleks. Kao obrana koja se aktivira prije nego što uopće shvatim da sam ugrožena. Kao da sam negdje putem naučila da je sigurnije ne osjećati.

Na terapiji sjedimo jedna nasuprot drugoj i gledamo se u oči. Priča mi stvari za koje zna da bi me mogle dotaknuti. Ne radi to da me slomi, nego da me nauči ostati u kontaktu.

I onda, usred svega toga, kaže:

“Evo, sad si otišla.”

Iako je gledam. Iako je držim za ruke. Iako sam fizički tu.

Otišla sam.

Vraća me. Nježno, ali uporno. Uči me da primijetim trenutak u kojem nestajem. Da ostanem još malo. Još jednu sekundu duže nego što mi je ugodno.

Ovo mi je teže od sati provedenih u treningu

I kunem se, tih nekoliko minuta mi je teže od sati i sati treninga. Tijelo mi može izdržati puno. Na bol sam navikla. Ali ovo je druga vrsta napora. Ovo je ostajanje. Počela sam primjećivati koliko često u životu odradim kontakt. Koliko puta dam vrijeme i tijelo, ali ne i sebe. Koliko puta sam tu, a nisam. I najgore od svega je što to najviše radim s ljudima koje volim.

Štiteći se od onoga što bi me moglo boljeti, štitim se i od svega onoga što želim osjetiti. Od bliskosti, od nježnosti, od ljubavi. Jer ne mogu birati samo jedno. Ne mogu si zatvoriti vrata za bol, a ostaviti ih otvorena za sve lijepo. Možda je to cijena. Možda je kontakt nešto što se ne događa samo od sebe. Možda se mora učiti. Ostati, čak i kad je neugodno. Čak i kad boli.

Jer tek kad ne pobjegnem - stvarno sam tu.

Do idućeg puta,

zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.