Život prije i poslije transplantacije? Neusporediv, kaže Zoran.
 Snimio: Ante Čizmić/Hanza Media
Priča Splićanina Zorana Krpetića

Život nakon transplantacije: 'Tek sad doista živim, a dobio sam priliku i upoznati svog unuka!'

Hrvatska je među vodećim zemljama u svijetu po broju doniranih i transplantiranih organa, prva po broju transplantiranih bubrega i jetre te druga po broju transplantiranih srca. A kakav je život nakon transplantacije, doznajemo iz prve ruke.

Zoran Krpetić, 55-godišnji slikar, kipar i fotograf iz Splita, nakon transplantacije jetre, kojoj je podvrgnut 2008. godine, živi svoj drugi život. Nakon dva puknuća portalne vene 2007. mu je dijagnosticirana dekompenzirana jetra, što je vjerojatno bilo uzrokovano udisanjem isparavanja ketona i acetona u tvornici za preradu plastičnih masa u kojoj je radio u mladosti.

Drugi život

- Moj život prije i poslije transplantacije potpuno je različit, to je kao dva različita mora. Prije sam živio ograničenih fizičkih mogućnosti, teško sam se kretao, bilo mi je sve napornije napraviti čak i nekoliko koraka, a nakon transplantacije aktivirao sam se u svim područjima života. Osnovao sam Udrugu kulturne i tradicijske baštine Palmina i podružnicu udruge Transplant na otoku Vrgadi kod Pakoštana, a već mjesec i pol nakon transplantacije s maskom sam hodao po izložbama i fotografirao. Znatno sam aktivniji nakon transplantacije, ali i misli su mi se nekako sabrale. Sada više cijenim i poštujem život i puno sam smireniji - priča Zoran, koji je neizmjerno zahvalan osoblju KB-a Merkur, koje doživljava kao svoju obitelj, ali i supruzi koja je godinama nosila sav teret i bila mu velika podrška.

Snimio: Ante Čizmić/Hanza Media
Već deset godina, na svaku godišnjicu transplantacije, Zoran se pomoli za svog donora Dietera, kako ga od milja zove.

Zovem ga Dieter

Veliku zahvalnost osjeća i prema svom donoru, čak je želio upoznati njegovu obitelj, no nije imao nikakve druge podatke osim da je riječ o mladom Nijemcu pa ih nije mogao pronaći.

- Danas, kad me netko pita kamo idem, odgovaram 'Nas dvojica idemo u šetnju' ili 'Dieter, kako zovem svog donora, i ja idemo u šetnju'. Dok ja ne umrem, ni on neće umrijeti. U meni živi dio njegova tijela i to je vrlo snažna duhovna veza između nas dvojice - kaže Zoran dodajući da ima nekih posljedica transplantacije i lijekova koje mora uzimati, poput neuropatije, ali to je zanemarivo u odnosu na kvalitetu mentalnog života kakvu sada ima.

- Jako mi se obogatio društveni život, aktivno se bavim fotografijom, u sve ovo vrijeme napravio sam mnogo toga što ne bih mogao da nije bilo transplantacije. Ne bih vidio svog unuka, ne bih napravio toliko predivnih crteža, skulptura, fotografija... Ništa od toga ne bih mogao da nisam dobio dio života od mog Dietera - kaže Zoran, koji se na svaku godišnjicu transplantacije pomoli za svog Dietera, čovjeka koji mu je darovao novi život.

Linker
22. studeni 2024 11:56