‘‘Često se osjećam preplavljena mislima da više nikome nisam važna, čak ni svojoj djeci oko koje sam se toliko trudila i žrtvovala. Osjećam se sama, napuštena i kao da me nitko više ne treba i ne razumije‘‘.
Jako puno puta čujem navedeni opis stanja kada ljudi traže da im se pomogne jer se u dubini duše osjećaju toliko usamljeno, neshvaćeno, nevoljeno i depresivno da ne znaju više što bi sa sobom. S druge strane ima i osoba koje u nemogućnosti da verbaliziraju svoje osjećaje, također imaju osjećaj duboke praznine, i unutarnjeg doživljaja da ima nešto nedostaje samo nisu toga svjesni i ne znaju to iskazati riječima odnosno verbalizirati.
Osjećaj emocionalne otuđenosti
Taj njihov unutarnji doživljaj otuđenosti i usamljenosti pojačan je činjenicom da te osobe zapravo često vrte u glavi matricu „žrtvovanje sebe“. I, što onda čine? Mnogi se maksimalno daju drugima (ljudima, brinu se o napuštenim životinjama i sl.) kako bi pomogli drugima, ponašajući se istovremeno pred drugim ljudima kao da su super i da im ništa ne treba. U biti to je samo jedan prilično destruktivni obrazac ponašanja jer ako se osoba ponaša pred drugima jačim nego što jeste, i nikada jasno ne traži ono što joj treba, kako onda da drugi ljudi prepoznaju njezine potrebe? I da, naravno da mnogi iskorištavaju takve osobe.
Uzroci
Ovo se stanje u psihologiji naziva emocionalna otuđenost ili deprivacija koja nastaje uslijed lišenosti potreba tijekom odrastanja. Pojednostavljeno, to bi značilo da je odrastanje takve osobe bilo obilježeno nedostajanjem adekvatne njege od primarnog skrbnika (roditelja) dakle pažnje, topline i ljubav, zaštite, podrške i empatije, odnosno da je dijete odrastalo bez osjećaja da je voljeno, vrednovano i posebno. Možda se sada pitate zašto do toga dolazi i kakvi su to uopće roditelji koji na ovaj način lišavaju djetetove bazične potrebe? Odgovor je jednostavan - istraživanja i praksa pokazala su da su roditelji takve djece i sami odrastali i bili odgajani na jednak način.
Period ranog odrastanja ključan je za razvoj zdrave (poremećene) strukture ličnosti
Osnovne karakteristike takvih roditelja koji podsvjesno lišavaju svoje dijete esencijalnih potreba su sljedeće:
• Osobe koje ne percipiraju svoje dijete kao biće odvojeno od sebe, već kao produžetak sebe i objekt za zadovoljavanje njihovih potreba.
• Osobe koji daju materijalnu podršku, ali ne i emocionalnu.
• Osobe koje ne pokazuju baš prevelik interes za svoje dijete i njegov život; ne pričaju dovoljno s djetetom ili pričaju bez uvažavanja njihovih osjećanja.
• Osobe koji su prekomjerni okupirani poslom, donose posao doma, a i kad su prisutni fizički onda su emocionalno odsutni
• Osobe koje ne prepoznaju djetetove potrebe, ne provode dovoljno kvalitetnog vremena s njim, ne maze ga i ne ljube.
Nije li onda sasvim logično za očekivati da se nekad dijete danas tinejdžer ili odrasla osoba osjeća tako kako se osjeća - prazno, usamljeno, nevoljeno, nezbrinuto, odrastajući uz roditelje s gore navedenim karakteristikama?
Nikad dovoljno dobar
Sve to za posljedicu ima razvoj totalno loših podsvjesnih obrazaca vjerovanja o sebi koje dijete paralelno razvija tipa - ‘‘mojoj mami je sve važnije od mene, jer ja nisam važna‘‘, ‘‘ne vrijedim dovoljno‘‘. Osim toksičnih obrazaca vjerovanja o sebi da nije dovoljno dobro i ne zaslužuje da ga itko voli, dijete razvija jednako loša vjerovanja i o svijetu i drugim ljudima koji ga okružuje, tipa ‘‘druge osobe nikada neće biti tu za mene i nikada neće zadovoljiti moje potrebe“.
Ovakva percepcija kreira probleme u ponašanju i općenito u praktičnom životu, odnosno - sabotira osobu iznutra.
Vječita glad i potraga za ljubavlju
Osobe koje su odrastale i bile emocionalno lišene tih esencijalnih potreba i koje su odrastale u jednoj prilično hladnoj emocionalnoj klimi u vječitoj su potrazi za nekom pravom ljubavlju i stalno osjećaju tu emocionalnu glad, koju često znaju kompenzirati perfekcionizmom, previše su zahtjevni (kao roditelji, nadređeni, u prijateljskim odnosima imaju visoke kriterije), kao i burnim emocionalnim reakcijama na svaki nagovještaj ili znak da neki zahtjevi koji su si postavili ipak neće biti ispunjeni sukladno njihovim očekivanjima.
Događa se da takve osobe (ako već nisu) djeluju narcisoidno, važno i umišljeno demonstrirajući stav da imaju pravo na sve, što je veoma česta pojava kod osoba koji kao djeca nisu bili autentično voljeni, takvi kakvi jesu sa svim vrlinama i manama, nego su bili ‘‘uvažavani‘‘ zbog nekog njihovog dara ili talenta.
Majka kao centralna figura za to kako se danas osjećate i kako percipirate stvarnost
Ono što je zanimljivo kod ovog fenomena emocionalne otuđenosti jeste to što ona rezultira iz odsustva određenih ponašanja, prvenstveno majke. O čemu se radi? Majka je ta koja je centar svijeta djeteta u prvim godinama života. Ona je ta prva spona koja postaje prototip svih budućih veza koje slijede kasnije u životu. Naravno da je i očinska figura važna. Ipak, ako dijete odrasta uz i samu emocionalno otuđenu mamu, onda tata može imati funkciju nekog zaštitnog faktora i bar malo ublažiti gore opisane posljedice.
Ako se osjećate emocionalno prazno i zapostavljeno
Iz svega ovoga možemo zaključiti da loša rana životna iskustva rezultiraju time da neke od naših esencijalnih emocionalnih potreba ne budu zadovoljene i tako se podsvjesno formiraju rane maladaptivne sheme.
Prema tome, svi oni obrasci koji su formirani u našem najranijem djetinjstvu postaju najjači. Zato kažemo da je naša ličnost stabilna ili nestabilna sukladna s analogijom - stabilna je ako ima dobru i zdravu strukturu i obrnuto - ako se u procesu konstrukcije ličnosti (kao i kod gradnje zgrade ili kuće) potkrala neka ‘’rupa’’ i propust, struktura se urušava pod jačim pritiskom.
Zdrava ili poremećena ličnost formira se u ranim godinama života
Zaključno - zadovoljene esencijalne emocionalne potrebe predstavljaju temelj bez kojeg nema i ne može biti ni zdrave strukture nečije ličnosti. Drugim riječima, možemo govoriti da su loše postavljeni temelji (ličnosti) od samog starta. Tada govorimo o različitim malformacijama ličnosti, odnosno o poremećajima ličnosti. Sve započinje u tim našim prvim formativnim godinama odrastanja i s kim smo to odrastali i u kojim uvjetima.
Esencijalne ljudske emocionalne potrebe u djetinjstvu predstavljaju skup dječjih potreba koje jednostavno trebaju i moraju biti zadovoljene kako bi dijete izraslo u emocionalno stabilnu, zrelu i mentalno zdravu osobu.
Trebate biti svjesni da mi kao djeca ne preispitujemo ono što se događa oko nas i u našem domu nego to uzimamo zdravo za gotovo, vjerujući da se ljudi tako doista i ponašaju. To znači da ako se dijete ili tinejdžer osjeća neugodno, zapostavljeno ili uplašeno, prisustvuje burnim scenama, ili je izloženo konstantnoj atmosferi suptilnog emocionalnog zlostavljanja i pasivne agresije ono sve to prihvaća zdravo za gotovo. Tek malo kasnije kako odrastamo počinjemo istraživati svijet van našeg doma i polako počinjemo percipirati sve što se događa oko nas doma i u obitelji kritički, preispitujemo, odnosno, počinjemo uspoređivati odnose i klimu u našem domu s drugim obiteljima, među roditeljima druge djece s kojom se družimo.
Tako će se djeca razvedenih roditelja vjerojatno fokusirati na to na koji je sve način razvod roditelja utjecao na njih. S druge strane djeca čiji su roditelji i dalje u braku vjerojatno neće mnogo razmišljati o neskladu i neslaganju svojih roditelja. Iako proces iscjeljenja počinje od djetinjstva, prepoznajući ponašanja naših roditelja koja su nas negativno modelirala odnosno uvjetovala, često zanemarujemo to kako je njihov međusobni odnos utjecao na nas. A već je poznato da (dis)funkcionalan brak naših roditelja definitivno ima najveći utjecaj na modeliranje svih naših budućih emocionalnih odnosa i veza.
Kojem ste vi tipu ranog životnog iskustva bili izloženi?
U principu postoje četiri tipa ranih životnih iskustava koja posljedično dovode do lišavanja već spomenutih esencijalnih emocionalnih ljudskih potreba, i naravno samim tim i do preuzimanja toksičnih i maladaptivnih strategija ili obrazaca kasnijeg ponašanja.
1. Toksična frustracija potreba koja proizlazi iz velike količine emocionalne deprivacije u našem ranom djetinjstvu. U takvoj strategiji, odnosno obiteljima dijete doživljava premalo pozitivnih stvari, i samo usvaja sheme poput odbacivanja/napuštanja (uvjeren je da će je/ga svi bitni ljudi iznevjeriti i napustiti). Esencijalne emocionalne potrebe koje su posebno zanemarene u ranom odrastanju su osjećaj razumijevanja, ljubavi i stabilnosti.
2. Viktimizacija i traumatizacija. Dijete koje je na neki način bilo zlostavljano, gradi strategiju koja se vezuju za koncept iskorištavanja i zlostavljanja, sumnje i nepovjerljivosti, ideju da ništa ne vrijedi, stida, prekomjerne osjetljivosti na buduće povrede zato što su sve ove esencijalne potrebe bile na neki način iznevjerene i ono ga je podsvjesno preuzelo.
3. Ovaj se tip opet odnosi na roditeljsko pretjerano obasipanje djeteta dobrim stvarima. Kako ni jedno pretjerivanje nije dobro tako i u ovoj shemi dijete usvaja sheme kao što su osjećaj grandioznosti (‘‘ja sam najbolji‘‘), nesposobnosti za samostalan život i ovisnosti. A esencijalne emocionalne potrebe koje ostaju nezadovoljene u ovakvim uvjetima su prije svega djetetova potreba za autonomijom te sposobnost za prepoznavanje i poštovanje realnih ograničenja, jer njihovi se roditelji ili previše miješaju u djetetov život ili je dijete prezasićeno i lišeno slobode uz premalo granica.
4. Ovaj tip ranih životnih iskustava kreira obrasce samo djelomične internalizacije ili poistovjećivanja sa značajnim drugima. Dijete se selektivno poistovjećuje s roditeljskim mislima, osjećanjima, iskustvima i ponašanjima. Primjerice: zlostavljano dijete može se selektivno poistovjetiti s ulogom žrtve, i izostaviti poistovjećenje s ulogom agresora (agresivnog roditelja). Neko pak drugo dijete može preinternalizirati roditeljsku agresivnosti i samo postati agresor, a ne žrtva. Inače u praksi većina djece usvaja ovu prvu sheme - ja kao žrtva i djelomično internalizira i agresivne aspekte roditelja. Esencijalne emocionalne potrebe iz ranog djetinjstva koje su ovdje dominantno zanemarene uglavnom se odnose na sposobnost prepoznavanja i razumijevanja osjećanja i priče o njima, a na njih se još dodatno nadovezuju propusti i u drugim emocionalnim potrebama.
Nikad nije kasno za sretno djetinjstvo!
Za kraj valja istaknuti da sve nabrojane tzv. esencijalne emocionalne potrebe u kombinaciji s različitim životnim iskustvima i temperamentom djeteta grade rane strategije, odnosno filter kroz kojih kasnije doživljavamo našu realnost. Nezadovoljene potrebe nužno dovode do formiranja ranih mal adaptivnih obrazaca ponašanja. Što je veći broj propusta i što su ti propusti jači, to su i te strategije tvrdokornije i rezistentnije na promjenu i s tim u vezi i deficiti u ličnosti veći.
Rane traume i povrede koje su zadobivene u ranom djetinjstvu znaju biti itekako teške za ljude koji ih nose. Stoga je rad na emocijama i njihovom osvještavanju kroz ljekoviti proces rada na sebi čudesan i dovodi do unutarnjeg iscjeljenja rano povrijeđene duše.
Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje