Zašto se bojimo bliskosti? Koji to strahovi leže u nama kada se ne želimo prepustiti partneru, prijateljici, pa čak niti vlastitom djetetu

Morat ćemo se vratiti u prve mjesece, dane i sate našeg života, govori dr. Hrvoje Handl u emisiji Bez brige s Dijanom na gloria.hr.

Tvrdi da su ti prvi mjeseci života nukleus povjerenja koje kasnije prenosimo u život. Ako u kontaktu s majkom nismo izgradili odnos bliskosti, dubinskog povjerenja i predanosti, tu manjkavost i neispunjenu potrebu nosit ćemo u sve iduće odnose u životu.

Tome psihoterapija i služi, da nam nadomjesti ono što nismo dobili u najranijoj dobi. Prije svega da to osvijestimo, a onda kroz terapiju da zacijelimo i namirimo tu ranu u nama. Tada se mijenjamo, drugačije doživljavamo svijet, otvaramo svoje srce i dajemo povjerenje osobi preko puta, ili životu u cijelosti.

Nema bliskosti bez razumijevanja sebe, a onda i drugih. Moramo postati bliski sa svojim osjećajima, za početak. Počnite se zato češće pitati, kako se osjećate? Začudit ćete se kako malo znate i o vlastitim osjećajima.

Zašto takav strah

Sva naša odrastanja nose i neke tuge, neke nezadovoljene potrebe, neke žalosti koje smo premostili tako da smo ih zamrznuli. Mislimo tako da smo ih se riješili. One ipak trajno ostaju u nama neprerađene i kao crv u drvetu rovare našim bićem.

Nismo pukli na mamu kad nas nije utješila, a ta nam je utjeha trebala, nismo pukli na tatu koji nam je opalio šamar jer je nervozan došao s posla, ali danas pucamo na partnera, na prijateljicu, na šefa. Danas nam treba malo, da taj pospremljeni i neprerađeni bijes izađe na krivom mjestu, u krivo vrijeme, na krivu osobu.

I svi smo takvi. Nema iznimaka. Naučili smo živjeti, ne osjećajući.

Zato se bojimo bliskosti. Jer bliskost obvezuje. Ona je kao živi organizam. Bliskost nas razotkriva, ne samo pred nama samima, nego i pred drugima. Ne želimo da nas upoznaju, jer mislimo da ne vrijedimo ovakvi kakvi jesmo. Želimo uvijek pokazati i prikazati bolju verziju sebe, jer ona stvarna kao nije dovoljno dobra.

Važno je otvoriti srce. Bez patetike. Važno je biti hrabar i ponekad biti povrijeđen. Vidjet ćemo tek tada da možemo to izdržati. Možemo to preživjeti. Možemo povećati svoj kapacitet za sve emocije. I u tome leži snaga, a ne slabost.

Svaka emocija je bolja od toga da nemamo emocija. Da ih sami sebi dokinemo. Jer to je onda preživljavanje, a ne život.

Za početak, postanite bliski sami sa sobom. To je dobar put. Nije lagan, ali isplati se.

VIŠE O OVOJ TEMI ČITAJTE NA GLORIA.HR