Zašto nas neki ljudi ‘trigeriraju‘ na prvu? Terapeut otkriva kako tijelo prepoznaje stare rane iz djetinjstva

Na godišnjem odmoru nismo brinuli o računima, prometu, odgoju djece, kolegama s posla. Naš se živčani sustav potpuno opustio. Povratkom kući, svi stari izazovi i stanja prelili su nas, kao da odmora nije ni bilo. Jesen je vrijeme novih-starih početaka, ali i vrijeme da još jednom razmislimo treba li nam psihoterapija i u čemu nam ona uopće može pomoći. Razgovaram o tome s terapeutom Laslom Pinterom, suosnivačem CIR ICBP-a, psihoterapijske škole integrativne tjelesne psihoterapije.

Laslo, vratila sam se s godišnjeg, čini mi se kao da sam opet na početku, kao da odmora nije ni bilo. Kako se ponovno, što bezbolnije, vratiti u stari žrvanj?

Na odmoru je naše tijelo ipak bilo manje napeto, naše misli su bile rasterećene i povratak u dnevnu rutinu nije baš lagan. To je razumljivo, ali brzo se svi mi vratimo starim obvezama.

Čemu uopće služi psihoterapija, može li nas ona dovesti do toga da živimo sretan i ispunjen život?

Psihoterapija je vrlo širok pojam, a danas imamo više od dvije stotine priznatih terapeutskih pravaca. Vrlo je važno otkriti baš onaj smjer i metodu koji će za nas biti najbolja. Netko više voli kognitivni pristup i jasne uvide, a drugi će htjeti osjetiti tijelo i njegove reakcije i fokusirati se na ovdje i sada. Moramo znati što tražimo i prepoznati što nam najviše pomaže. Važno je ne očekivati instant rješenja, nego se jedno vrijeme posvetiti izabranom pristupu.

U vašoj školi u tijeku su upisi novih generacija, nudite i smjer osobnog razvoja. Što bi to točno značilo?

Kod nas program osobnog razvoja traje dvije godine i koncipiran je u četri modula godišnje. U radu objedinjujemo nekoliko psihoterapeutskih smjerova, a prvenstveno se bavimo prepoznavanjem usvojenih obrazaca i načina funkcioniranja koji su nam u djetinjstvu pomogli da izbjegnemo bol ali nam više nisu korisni. Otkrivamo kako i zašto reagiramo na neke situacije, odnose, ljude i izazove. Gledamo kako se ponašamo u odnosima, kako podnosimo konfliktne situacije i kako želimo da nas ljudi dožive, prihvate ili ne odbace. Učimo kako podnosimo stres i kako ga možemo otpustiti. Radimo i na vlastitom egu identitetu, kako nas egoizam, sebičnost, isključivost ili nešto treće onemogućuju da živimo s manje stresa i briga.

Ego nam je veliki dio života služio, pomoću njega smo se zaštitili i postigli neke uspjehe. Međutim, dođe vrijeme da nam ego od saveznika postane neprijatelj. Kako to razriješiti?

Točno, ego nam služi da preživimo, da ispunimo roditeljske ili vlastite ambicije, da postignemo mnoge stvari, da ispunimo svoje potencijale. Ta snaga koju ego ima uistinu može donijeti uspjeh. Čini nam se da uspješniji ako smo sebičniji, neosjetljiviji kada prelazimo preko tuđih osjećaja. Ako dugo ostanemo u tome, s godinama se odvajamo od ranjivog dijela sebe, od onog dijela koji ima potrebu biti prihvaćen, viđen, koji razumije drugoga, koji je suosjećajan. Ako ne integriramo te dijelove, ako ih opet ne osjetimo i ne oživimo, teško možemo voditi sretan, ispunjen i život. To su obično promjene koji se javljaju nakon životnih kriza u zrelijim godinama, kada smo neke stvari odradili, kada smo nešto postigli, ali shvaćamo da nam nešto nedostaje u životu. Tu se čovjek počinje buditi i propitivati.

Koliko je za nas važan rani razvoj, odnosno zašto su mama i tata uvijek „krivi“ za sve?

Od samih početaka razvoja psihoterapije kao znanosti postoji uvjerenje da ti primarni odnosi s početka života ima ogromnu ulogu u kreiranju našeg karaktera, ali i odnosa spram drugih kao i života u cjelini. U prvim mjesecima života mala beba ne razumije što majka govori, ali i te kako osjeća njezinu prisutnost ili odsutnost, njezin dodir, podršku, smirenost i naravno dojenje, hranjenje. Ako je taj prvi odnos bio dobar i zdrav, velika je vjerojatnost da će dijete izrasti u stabilnu osobu. Svako traumatsko iskustvo u toj dobi nosi posljedice za daljnji razvoj. Rani odnosi oblikuju naš mozak i oni su temelj našeg kapaciteta da se osjećamo sigurno, ugodno, da nam kontakt s drugima nije izvor stresa ili anksioznosti.

Postoji li otpor kod ljudi da svoje odrasle probleme adresiraju na mamu i tatu?

Danas u terapiji mi možemo raditi s aktualnim problemima, bez da odmah jurimo u odnos mama-tata-dijete. Vrlo jasno vidimo obrasce ponašanja i kroz dnevne izazove, ali naravno da su naša uvjerenja i način funkcioniranja uvjetovani tim ranim iskustvima, tako da do mame i tate u nekom trenutku terapije dolazimo na spontan način, tada je osoba spremna istražit i zacijeliti te „rane“. Ali čim u terapiji radimo na tome što nas povređuje u današnjim odnosima, mi automatski radimo i na zacijeljivanju ranih trauma.

Zašto neke ljude simpatiziramo, a neke niti ne poznajemo, a ne sviđaju nam se. Što bi zapravo značilo da nas trigeriraju?

Baš je to dobar primjer. Neki ljudi nas nesvjesno podsjete na obrasce iz djetinjstva i mi ih odmah smještamo u ladicu. Njihov govor, način kretanja, izgled, pobude u nama neko staro sjećanje, to se odvija automatski ispod praga svijesti i mi reaktivno odmah zauzimamo stav o toj osobi. To je posljedica nekih starih relacijskih odnosa s ranim autoritetima, u nama se odmah digne reakcija i zato to zovemo trigerima. Često u skladu s tim unutarnjim osjećajima i reagiramo, jer tako praznimo staru frustraciju, a da toga nismo ni svjesni.

Koliko brzo na neku takvu situaciju reagira naše tijelo, a koliko naš mozak?

Svakako u tijelu osjetimo da nešto nije u redu, a tek onda mozak tome daje „ime“. Vrlo brzo ćemo naći razlog zašto nam se osoba ne sviđa, ali prije toga je naše tijelo, autonomni živčani sustav, nesvjesno - poslalo signal da ta osoba nije sigurna, nije ugodna, nije prijateljska ili što nam se već podiglo kao emocija.

Koja je uloga tijela u tjelesnoj psihoterapiji? Što nam sve tijelo može reći i što točno ono „pamti“?

Neuroznanost i razvojna psihologija zadnjih tridesetak godina, kroz brojna istraživanja, dokazuju da primarni odnos majke i djeteta u samim počecima, kako smo govorili, ne odvija samo na kognitivnoj, nego prije svega na tjelesno-emocionalnoj razini. Dijete reagira primarno kroz desnu, emotivnu hemisferu mozga, a lijevu, onu odgovornu za govor, razumijevanje i promišljanje, više počinje koristiti tek od 2. godine nadalje. Prva komunikacija između djeteta i majke događa se prvenstveno kroz taj desni moždanu hemisferu. To je razdoblje kada dijete još ne govori, kada ne razumije riječi, ali kroz dodir, prisutnost, hranjenje osjeća je li njegovo tijelo i živčani sustav siguran i namiren ili ne. Implicitno, tjelesno „sjećanje“ je osnova našeg ponašanja kasnije, zato se mnogi terapeutski pravci vraćaju tijelu i uključuju ga u zacijeljivanje ranih razvojnih trauma. Neuroznanost potvrđuje da psihoterapija koja uključuje tijelo donosi dublje i sadržajnije promjene u terapiji od samog razgovora. Razgovor je naravno sastavni dio terapijskog procesa, ali uz to mi u terapiji usporavamo, dajemo vrijeme klijentu da osjeti tjelesne reakcije, da osjeti što se u njemu budi, kako to doživljava i odakle to dolazi. Posebno je važan odnos klijenta i terapeuta, jer u tom prostoru sigurnosti i povjerenja može se puno toga postići. Ta povezanost je nužna da bi klijent osjetio da ga se vidi, čuje, razumije i podržava. Zato je važno da svatko tko ide na psihoterapiju vidi je li izabrani terapeut „sjeo“ i je li se dogodio „klik“, nužan za građenje odnosa povjerenja.

Nije se lako otvoriti nepoznatoj osobi, pa tako ni terapeutu na početku terapijskog procesa. Koliko generalno strahovi upravljaju našim životima?

Rekao bih da je strah jedna od središnjih tema terapije. U pozadini svake teme, svakog unutarnjeg konflikta je neki oblik straha. Pojednostavljeno, ako pokažem „pravo lice“, ako budem autentičan - neću biti voljen. Mi tako kroz život idemo gradeći sebe kao osobe koje će udovoljiti raznim vanjskim zahtjevima, ali na tom putu izgubimo sebe. Odričemo se ljutnje, bunta, nezadovoljstva, ali i sreće. U najranijoj dobi se odričemo dijela sebe i svojih emocija, jer nam je odnos s majkom važniji od vlastitih emocija, mi rano shvaćamo da o tom odnosu ovisi naš život. To je naravno sve normalno, ali baš kroz terapiju mi integriramo dijelove sebe koje smo putem ušutkali. Većina terapijskog rada bavi se tom mišlju djeteta: ako budem autentičan, izgubit ću ljubav, a onda neću moći preživjeti. Zato putem stavljamo maske, oklope, uvjerenja, koji nam dobro služe neko vrijeme, ali ponekad nas i opterećuju ili nam nanose štetu.

Zašto je važan grupni rad? Recimo, program Osobnog razvoja se odvija u grupi, koliko je zahtjevno ući u grupnu terapiju, otvoriti se pred drugim ljudima i koje su prednosti takvog pristupa?

Moje iskustvo govori da će pola polaznika grupe vrlo lako prihvatiti ovaj način rada, oni su obično manje kompenziranih obrana i stavova i njihova prilagodba ide lakše te oni vrlo brzo osjete prednosti grupnog rada. Druga polovica polaznika treba neko vrijeme da se osjeti sigurno i da izgradi osjećaj povjerenja. Svakako, grupa nam zrcali vanjski svijet u kojem se krećemo, različite ljude, karaktere, otvorenost i daje nam dinamiku sličnu onoj koja je u „vanjskom“ svijetu. Evolucijski, mi smo bića zajednice, grupe, obitelji i sve naše frustracije i nezadovoljstva vrlo se brzo podignu u grupi, a to je dobra prilika za rast i razvoj. Uz to, u grupi smo viđeni, prihvaćeni i to je važan dio zacjeljujućeg procesa. Rad u grupi donosi najbržu promjenu, ali naravno uz to preporučujem i individualne psihoterapije.

U tijeku su upisi, možeš nam opisati kako to izgleda, kako je koncipiran školski dio osobnog razvoja?

Mi imamo dvije vrste edukacija. Mi smo član EABP-a, to je europska asocijacija za tjelesnu psihoterapiju, a i u članstvu smo Hrvatske psihoterapijske komore. Prva razina edukacije je osobni razvoj koji traje dvije godine, u kojem polaznici istražuju i prepoznaju vlastite obrasce ponašanja, unutarnje konflikte i načine funkcioniranja. Tu istražujemo i zacijeljujemo razvojne traume koje čovjeka koče da ispuni svoj potencijal i da stane u svoje zrelo, odraslo mjesto. Nekima je to sasvim dovoljno, dok dio polaznika želi produbiti svoje znanje i prenositi ga drugima. Iduće tri godine školovanja namijenjene su terapijskom radu gdje polaznike učimo kako još dublje istraživati obrasce ponašanja, kako s njima raditi i kako drugima pomoći kroz psihoterapijski rad.

Postoji li način da se ljudi upoznaju s tom vrstom rada prije odluke da se upišu u CIR ICBP?

Na našoj stranici dostupne su sve informacije. U listopadu planiramo četiri vikend radionice MOĆ TIJELA (stabilnost iznutra), na kojima ćemo pokazati metodologiju našeg rada, kako radimo s kontaktom u odnosima, tijelom, emocijama, pokretanjem energije. Radionice ćemo imati u Zagrebu, Rijeci, Beogradu i Budimpešti. U subotu i nedjelju održat ćemo prijepodnevnu i poslijepodnevnu trosatnu radionicu. Drugi način su moja mjesečna besplatna online predavanja, a prvo planiram krajem rujna.

Polaznike imate u četiri velika grada, postoji li neka razlika među njima?

Meni se čini da su u Beogradu i Rijeci nekako otvoreniji za dijeliti svoje emocije, Mađari su zatvoreniji, a i Zagrepčani su prilično oprezni i nepovjerljivi u početku. Ali naravno, ovdje se malo šalimo, riječ je o predrasudama i nekom općem dojmu na prvu, kasnije kada se krene u rad svi su vrlo otvoreni i spremni istraživati sebe i raditi na promjeni.

Neki polaznici žele razumjeti procese, dok su drugi spremniji učiti kroz iskustvo.

Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji sa Centrom za integrativni razvoj CIR ICBP