Ponekad se pitam da li zaista igdje na svijetu postoji žena koja živi kao princeza?
 Foto: iStock
Pisanje i haljina od tila

Zašto nam prodaju priče o princezama, kad je život sve samo ne bajka...

Postoji li igdje ta roza haljinica i baletne cipelice, stazica do sreće i neki princ, ili smo sve osuđene na život koji nam donese hrpu veša, gladna usta i mnogo stresa?

Ponekad dugo sjedim i gledam u prazan list. U glavi se roji milijun tema ali ništa ne izlazi. Ima tih dana kad um piše romane, ali prsti ništa ne mogu otipkati.

Možda je u pitanju umor, možda zasićenje, ali nije uvijek lako stvarati tekst koji će biti pitak, moderan i s jasnom porukom. Ponekad je njegovo nastajanje pravo majstorstvo. Ponekad su potrebni hektolitri kave, utabana staza po stanu u smjeru gore dolje, naprijed nazad, lijevo desno, s onim raščupanim i nervoznim konjskim repićem na vrhu glave i izgriženom olovkom, zataknutom za uho.

Nema tu ničeg filmskog

Ponekad je to hrpa papira na podu, izgužvanih, s ispisana tri retka ili tek pet riječi. Ponekad su to usputni razgovori s kolegama, skuhan ručak i hrpa veša koji čeka peglanje, dok tumaram između praznog papira, misli koje se roje i stana koji treba dovesti u red.

Nema tu ničeg filmskog. Ne leprša mi kosa na vjetru i ne maštarim u rozoj haljinici dok promatram zalazak sunca iznad neke romantične uvale.

Iako moram priznati da se ta romantizirana verzija ženskih pisaca dobro prodaje. Sve smo male, književne ikonice, čiji tekstovi su poetski i koje izgledaju kao male princeze, dok im prsti lete po tipkovnici, a u pozadini pjeva Norah Jones.

No… u stvarnosti puno čitamo, istražujemo i boravimo između prašnjavih knjiga. Pratimo tisuću i jedne novine, pazimo da ne kopiramo nijednu kolegicu, smišljamo teme u hodu i vodimo rasprave s kolegama i slučajnim putnicima namjernicima.

Nekad se divimo umotvorinama naših pratioca i kreativnim komentarima, ponekad dobivamo uvrede pa čak i prijetnje jer smo iznijele svoje stavove.

Sve je to dio puta i novinarskog kruha. Nekima izgleda glamurozno, zna biti dinamičan i zanimljiv, ali je jednako stresan kao i svaki drugi posao. Online novinarstvo ima svoje prednosti i mane, ima lijepe strane kao i svaka druga struka. Pruža mogućnost rada od bilo gdje, gdje imaš tipkovnicu i wi-fi, ali isto tako je ta sloboda uvjetovana potrebom da stalno budeš dostupna, uvijek online i uvijek s novom idejom.

Preslika života

Zašto sam vam to ispričala? Jer sam željela da znate da sve ovo što svakog tjedna čitate nije bajka i nije igrokaz. Preslika je to životnih staza i iskustva, nastala najčešće u sitne noćne sate, kad je tišina i kad se može raditi. Kad pred oči dođu sva ta razočaranja koja prođem kao žena i kad se prisjetim vlastitih uspona i padova.

Potrudim se biti realna i dati vam dozu sebe. Ona ispadne romantičarska, sanjarska i bajkovita, ali zapravo nije takva.

Postoji li takva?

Ponekad se pitam da li zaista igdje na svijetu postoji žena koja živi kao princeza? Ili su nam te bajke o kojima maštamo bile dostupne jedino dok smo bile male?

Postoji li igdje ta roza haljinica i baletne cipelice, stazica do sreće i neki princ, ili smo sve osuđene na život koji nam donese hrpu veša, gladna usta i mnogo stresa? I zašto su nam zapravo ikada prodavali bajke ako su znali da ih nikada nećemo imati ni prilike doseći? Da ćemo jedino moći odrasti, postati pisci i perom i maštom odlutati u neke daleke svjetove gdje možemo sve krojiti po svom?

Možda čarobni štapić postoji u obliku olovke, kojom možemo nacrtati i opisati taj dvorac, ljubav i bajku kojih smo željne? Pa ju uvijek iznova tražimo u tekstovima kolumnistica s popularnih portala, nadajući se da je bajka koju prodaju stvarna?

Nadajući se da pišu svoje životne priče na rozoj tipkovnici, dok sjede prekriženih nogu u haljini od tila, i duge im kose padaju preko leđa u savršenim loknicama i sunce sja na obali nekog dalekog, bajkovitog mora?

Možda… no noćas dok sam pisala ovo i usput se dopisivala s momkom koji me zanima i koji mi je i sam rekao da odavno ne vjeruje u bajke, ali bi volio da su stvarne, shvatila sam da bajka nije ono što odlučim ispisati, već ono što sam spremna proživjeti.

Možda je svaka greška i svaki krivi odnos, bio moja otrovana jabuka, koju sam morala zagristi da bih naučila što nije ljubav, tko nije princ i što nije bajka. Možda mi je sve to trebalo kako bih vam mogla reći da ne gubite nikada vjeru u sebe i njegujete u dubini duše, djevojčicu koja ste bila, jer…

Pa nikad se ne zna, zar ne?

A i o čemu bih pisala da mi se bajka već dogodila?

Linker
25. studeni 2024 05:09