Zagrli me nježno: znanstvenici otkrili kako to učiniti savršeno, a ova metoda bi se mogla primijeniti i u ranom otkrivanju autizma

Stručnjaci s tokijskog sveučilišta Toho mjerili su smirujući učinak zagrljaja različitog intenziteta na dojenčad i razliku između zagrljaja roditelja ili stranca.

Zagrljaj je trajao 20 sekundi

Mjereći otkucaje srca dojenčadi i koristeći se senzorima pritiska ruku odraslih osoba, znanstvenici su procjenjivali reakciju beba dok ih se samo drži u naručju, kad ih se grli srednje jakim pritiskom i kad ih se čvrsto zagrli.

Sudeći po rezultatima, djeca su bila najspokojnija tijekom srednje varijante.

Zagrljaj je trajao 20 sekundi jer je "gotovo nemoguće izbjeći promjenu raspoloženja dojenčeta u jednominutnom ili duljem zagrljaju", priznali su znanstvenici.

No nije samo dojenčadi koristio zagrljaj utjehe, pokazalo je istraživanje. Dok su grlili dijete i roditelji su bili smireniji.

Zna se da se tijekom bliskoga fizičkog kontakta otpušta hormon oksitocin, poznat i kao "hormon ljubavi", no znanstvenici kažu da je u njihovu eksperimentu zagrljaj bio prekratak da bi imao većeg značaja za istraživanje.

Japanski stručnjaci vjeruju da je njihovo istraživanje prvo u sklopu kojega se uspio izmjeriti psihološki učinak grljenja dojenčadi i smatraju da bi trebao unaprijediti znanje o povezivanju roditelja i djece, kao i donijeti nova saznanja važna za dječju psihologiju.

Metoda bi se mogla primijeniti u ranom otkrivanju autizma, smatra jedan od autora studije, Hiromasa Funato.

Istraživanje se temelji na raznim osjetilnim reakcijama koje se odvijaju za vrijeme zagrljaja, a djeca s poremećajima iz spektra autizma (ASD) imaju problem upravo s osjetilnom integracijom i socijalnim prepoznavanjem, istaknuo je.

"Stoga bi se ovaj jednostavan eksperiment sa zagrljajem mogao koristiti u ranom skeniranju autonomnih funkcija osjetilne integracije i socijalnog prepoznavanja u djece koja imaju genetsku predispoziciju za razvoj ASD-a", zaključio je Funato.

IZVOR: HINA