U ranu zoru sam otišla šetati i shvatila da trebam pomoć: ‘Mislim da moram na lijekove!’

Bilo je oko 5 ujutro kad sam se odjednom ustala, odjenula se i otišla šetati. Bez objašnjenja i nekog konkretnog razloga, ostavivši tadašnjeg dečka u bunilu. Od Črnomerca sam prehodala, u skroz gluho doba i uz tek izlazeće sunce, sve do Draškovićeve. Cijelim putem sam plakala. Vjerojatno sam oplakala sve što do tada nisam, a ni sama dandanas ne znam što. Došla sam do mame, ispričala što sam trebala, i istim putem se vratila nazad. Dečko je bio na izlasku iz stana jer se osjećao uvrijeđeno i zbunjeno i nisam mu to ni u jednom trenutku zamjerala. Shvaćala sam ga u potpunosti. Probala sam ga i uspjela uvjeriti da me sasluša. Posjela sam ga i ne znam kojom hrabrošću sam mu izrekla rečenicu: „Mislim da moram na lijekove.“

Muk. Šok i strah se dao iščitati s njegovog lica. Nije bio zadovoljan, više preplašen, ali je prihvatio moju odluku. U idućih nekoliko dana dogovorila sam sastanak sa svojom psihijatricom i počela piti antidepresive i stabilizatore. I sama sam se bojala posljedica, što iz neznanja, što iz predrasuda i eventualnih posljedica. Ništa od mojih strahova se nije ostvarilo, hvala Bogu.

O svojem iskustvu s depresijom govorila sam vrlo otvoreno

Nakon par tjedana došao mi je dečko i rekao: „Znaš, nisam bio baš za to. Ali ti si sad puno bolje i drago mi je da ti pomaže.“ Skoro sam se rasplakala od sreće, podrške i ljubavi koju sam dobila. Zatim sam, a tome ima možda i devet ili deset godina, počela pisati o mentalnom zdravlju, o svom iskustvu, pa čak i o konkretnim dijagnozama i lijekovima. Nikad se toga nisam sramila, čak ni kad bih dobila neki negativan komentar (ni ne sjećam se je li ih uopće bilo). Dobila sam masu podrške, što od poznanika do potpunih neznanaca diljem interneta. Mnogi su mi zahvaljivali na tom „outanju“ jer je i njima pomoglo da prihvate i ne srame se nečega kao što je odlazak psihoterapeutu ili psihijatru.

Naredne godine išla sam na jednu razmjenu studenata, tema je također bila u sferi mentalnog zdravlja, i odjednom su sve nas prozvali jednog po jednog i pitali imamo li što prijaviti u tom kontekstu. Mogli smo, naravno, i odbiti, ali ja sam se ponosno ustala pred 30-ak neznanaca i rekla: „Ja sam na Prozacu.“ Naizgled nitko nije reagirao, pitali su me voditelji jesam li ok i zašto, ako mogu znati, to uzimam. Rekoh: „Zbog depresije. Sve je ok. Ne brinite.“

Kako se taj razgovor dogodio, tako se i zaboravio. Barem na neko vrijeme, sve dok, s odmakom od nekoliko dana, nisu počeli dolaziti ljudi, sad već znanci, neki i prijatelji dandanas, i zanimalo ih je što i kako. Kako djeluje, kakve nuspojave, što je bilo prije, a što kasnije. Govorim o 2017. kad nije bilo chatgpt-a, a stigma je bila veća nego danas. Jedan me dečko čak molio da mu dam par komada, ali sam odbila rekavši mu da ja nisam doktor i da ne želim snositi nikakvu odgovornost te vrste. I opet, drago mi je ako sam, a znam da jesam, nekome pomogla da sam sebi pomogne.

Potrebno je još uvijek osvještavati

Danas je 2025. i još smo uvijek u tzv. mjesecu mentalnog zdravlja. I dalje se zna čuti, pogotovo u manjim sredinama: „Da što vodiš dijete psihologu, pa nije valjda ludo?!“, „Lijekovi te unište. Bolje je bez njih.“, „Vi ste svi samo razmaženi i ne znate se nositi s problemima koje nosi život.“, „Ni luda ne idem nikud pa da mi to negdje piše.“ I još gorih sličnih komentara. I dalje je mentalno zdravlje stigmatizirano, tj. stručna pa i farmakološka pomoć i podrška u sferi istog. Malo, ali samo malo, se skinula stigma nakon što smo kolektivno pretrpjeli 2020. i sve što je ona donijela, pa kao, suosjeća se više s ljudima koji su izgubili bliske, kojima su uništene godine škole i fakulteta, ostali bez posla i potresom razrušenih kuća i stanova. No, s odmakom od pet godina, stvari su zapravo tim gore jer se nisu riješile u korijenu. Jer se o njima nedovoljno javno i glasno govori. Nije poanta samo popiti lijek(ove), već i raditi kako bismo bili bolje. Da bismo stvarno vidjeli neki konkretan napredak, tu je masa sitnica koje treba, svatko za sebe i vlastitim izborom, raditi svaki dan. Od banalnih stvari poput obroka, do tjelovježbe bilo koje vrste, šetnje i boravka u prirodi do međuljudskih odnosa. Najmanje je tu do neke stručne literature i knjiga, iako i one pomažu, ali više je do tog pokreta i svjesnog pomaganja samom sebi kako bismo bolje funkcionirali sami u četiri zida, a potom i s voljenima i/ili na poslu.

Niste sami

Da, mjesec osvješćivanja o mentalnom zdravlju i problemima je na izmaku, a u istom tom mjesecu deset godina mlađa doktorica medicine si je oduzela život. Par sati ranije pozdravila je susjedu, pomazila joj psa kao i uvijek, nasmiješena od uha do uha. I zauvijek nestala, ostavivši masu upitnika iznad brojnih glava. Nikad ne znate kako je nekome, ali ono što možete, uvijek je pitati. Pokazati da, čak i ako ne odgovore, nisu sami u ovome svijetu. Nitko nije sam i ne postoji da barem netko nije imao slične ili čak iste osjećaje umora, bezvoljnosti i beznadnosti. Vječne tame i misli kojih se i sami plašimo.

A ja, ja sam i dalje na lijekovima. Opet na Prozacu i ok sam. Dapače, sve bolje i bolje i pišem ovo, kao i onomad, da pomognem nekome.

Za kraj, rečenica koju svi mi barem jednom čujemo na seansama i terapijama: „Ti si tu i liječiš se jer oni koji su zaje*ali nisu.“

Do idućeg puta, mentalno zdravlje neka vam uvijek bude prioritet, čak i kad nemate snage. A pomoći ima uvijek, samo trebate znati pitati i guglati.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.