Vrijeme je samo tvoje. Piješ kavu tako sporo da popodne shvatiš da je pola ostalo jer je postala prehladna!
 Foto: iStock
Dnevnik gradske cure

Sama u kući - prvi dio

Sigurno se još sjećate uzbuđenja dok ste kao srednjoškolac čekali da starci odu nekamo navečer van. Bit ćete sami kod kuće nekoliko sati. Odmah radite listu gostiju ili se bacate pod tuš da dočekate svježi i mirisni svoju tadašnju simpatiju zbog koje ste rezali žile. A tek ako bi se roditelji odlučili na dulji odmor izvan grada... Sreći nije bilo kraja!

Na fakultetu ste možda već i živjeli sami i iskušavali sve što ta neopisiva sloboda nudi. Ja sam ostala u roditeljskom domu i na studiju, a osamostalila sam se tek nešto kasnije. To samo znači da je žudnja za samo mojim prostorom trajala dulje. I onda prvi tulum useljenja u stan u kojem neki 'preveseli' gost zalije svježe obojani zid crvenim vinom. Neću spominjati onog koji je htio, pazite, ZAPALITI BENGALKU!!! :) 'To je sad ipak moj zid i nije red da se moje vlastite stvari uništavaju!'

Vrlo brzo kreneš birati goste, a tulumi postaju sve pitomiji.

Bijeg na prstima iz kuće

I onda dođe dijete. Medena mirisna beba od koje ne možeš mrdnuti. Sretna si ako te onako raščupanu muž bez prigovora 'pusti' na kavu s frendicama. U početku je odvajanje od dojenčeta ionako bilo fizički teško izvedivo, a ako sam i uspjela organizirati neki baby sitting on je najčešće bio u svrhu bijega iz kuće. Da, iz te iste kuće koju ste tako željno iščekivali i o njoj kao tinejdžer maštali kao ultimativnoj slobodi. Polako se iskradate na prstima da vas dijete ne čuje i počne neutješno plakati. Svi ti izlasci prvih godina djetetovog života su htjeli mi ili ne ispunjeni nekim neobičnim osjećajem krivnje. To je još jedna u nizu stvari koje vam nikad nitko nije rekao, a posebno ne mama koja na pitanje 'Jel' porod boli?' i dan danas kaže 'Ma zaboraviš sve'. Ma ne zaboraviš, ali dobro, to je neka druga tema.

I tako je prolazila godina za godinom. Jedno se dijete činilo premalo za odlazak baki i djedu pa je brzo došlo još jedno dijete. Pa se djed razbolio. Nekako u silnoj životnoj zbrci potisnula sam tu mogućnost da ću ikad više biti sama u svojem domu. Još sam ja u nezavidnoj situaciji jer mi djeca idu u vrtić u grad, koji je od našeg sela udaljen 20-ak minuta vožnje. Pa kad ih jednom odvezem, ako sam i slobodna, rijetko se vraćam kući nego obavljam sve što trebam.

Dvadeset sati samoće u sedam godina

Pokušala sam izbrojati i došla do zapanjujuće brojke od možda 20 sati koje sam u sedam godina provela sama kod kuće. DVADESET SATI! Prije tjedan dana napokon se sve poklopilo. Predškolarka je postala prava velika cura, a uskoro četverogodišnjaku je zapravo najvažnije da spava s nekim, nije toliko bitno tko će taj biti.

Priznajem, brojala sam dane. Što dane - sate!

Dogovorili smo se da muž ostane s njima kod bake u Slavoniji nekoliko dana na prilagodbi. Ionako on tamo ima posla, a ja sam isto upala u posao do grla i odlično će mi doći odmor od sviju. Nježno sam ih izgrlila na rastanku. Kćer je rekla 'Nedostajat ćeš mi', ja sam odgovorila 'I ti meni', znajući da lažem. Veselila sam se kao malo dijete. Ili bolje reći kao razulareni tinejdžer.

Foto: iStock
Vjerujte mi, našim malim zlatima se neće ništa desiti ako neko vrijeme provedu s tatom, bakama ili djedovima - podalje od nas! :)

Otvorila sam širom sve prozore i započela veliko spremanje. Odmah sam naručila kemijsko čišćenje prljave kutne garniture koja je čekala svoj red na temeljito pranje godinama. Ulickala sam stan, ali je najveća fora bila u tome što je danima ostao u istom stanju. Nazvala sam sve prijateljice u imeniku i pozvala ih na kavu. 'Ja sam sama, dođite kad god'. Čak mi se i posao činio kao mačji kašalj. Uopće ne vidim problem, odradiš tih osam sati ili koliko treba, a ostalo vrijeme je samo tvoje. Surfaš bez osjećaja da radiš nešto loše i misliš 'moram više pričati s djecom'. Piješ kavu tako sporo da popodne shvatiš da je pola ostalo jer je postala prehladna. Odradiš neki poslovni zaostatak kasno popodne i ne osjećaš se da nekoga zakidaš. Dogovoriš spontani izlazak i ne gledaš na sat...

Djecu nekad treba pustiti

Evo jučer mi je nakon posla došlo u dvorište na druženje devet žena s djecom. I nisam trepnula. Opustila sam se i samo uživala. Nisam trčala ni za kim. Nisam morala paziti da netko ne padne, rješavati dječje razmirice...

'Sori što smo ti dovele djecu, a ti uživaš u samoći', rekla mi je jedna prijateljica ne skrivajući ljubomoru što trenutno nije u mojoj koži. 'Ma nije problem, bitno da nisu moja', nasmijala sam se.

I ne, ne osjećam se kao nemajka. Čak ne razumijem one koji plaču za klincima kad ih nema. I djecu trebamo nekad pustiti iz naših posesivnih ruku i priuštiti im samo njihova veselja i iskustva. Moja djeca uživaju, baka uživa, a i mi roditelji neskriveno uživamo. Ionako ćemo se vrlo brzo opet svi četvero grliti u našem krevetu i brojati dane do 'Sama u kući - drugi dio'! :)

23. prosinac 2024 06:22