‘S njim sam jer me nasmijava‘ rečenica je koju podcjenjujemo, a krije najdublju istinu o vezama

„S njim sam jer me nasmijava“, rekla mi je nedavno. Nije prvi put da tako nešto čujem. Slušala sam to i kao mala, u filmovima, serijama, čitala u časopisima i knjigama. I dugo mi nije bilo jasno zašto je to toliko bitno. Naravno da su bitne i druge stvari, nećemo se lagati. Bitan nam je fizički izgled. Važno nam je kako se netko ponaša, kako govori, kako miriše. Ako nemamo zajedničkih tema, nemamo zašto provoditi vrijeme zajedno. Ni seks ne može biti dobar ako baš ništa nemamo zajedničko. Bilo da smo u romantičnom odnosu ili samo fizičkom, iz iskustva znam da ne može dugo funkcionirati ni jedno ni drugo ako barem u nečemu nismo kompatibilni.

Ono naše

Ali za mene nema boljeg od tog nasmijavanja. Internih fora koje ne da ne moramo objašnjavati drugima, nego nemamo ni potrebu. To je nešto naše, nešto što nas često povezuje više od ičega drugog. Nekad su to pogledi u istoj sekundi kad oboje shvatimo istu stvar. Dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno, a smijeh dođe kasnije, kad uhvatimo trenutak da ga pustimo van. Zajedno. Ponekad je to nečija nespretnost, neuspjeli recept u koji si uložila vrijeme i trud, ali imaš dovoljno distance da se možeš nasmijati sama sebi. Možda su to naopako postavljene police kojima se smijemo i godinama kasnije. Tuš koji curi i čeka da se sam popravi. Fuge koje su mogle izabrati boljeg majstora pa nas istovremeno živciraju i nasmijavaju svaki put kad ih pogledamo.

Sve to nas povezuje na razini koju rijetki prepoznaju kao povezanost. To su te „sitnice“ o kojima se stalno priča, ali nisu opipljive kao neki poklon. To su scene iz serija koje smo zajedno gledali i na iste se smijali do suza. Zajednički jezik zapravo je zajednički smijeh.

Jedna od meni dražih razina povezanosti je i svjesnost mana onog drugog zbog kojih ga, paradoksalno, volimo još više. Sitnice poput loše orijentacije ili straha od pauka. I tada se zbijaju šale, ali nikad do granice gdje bi netko mogao biti povrijeđen. To je ta linija koju osjetiš kad nekoga stvarno poznaješ, znaš dokle možeš ići, a da ne prijeđeš granicu.

Ali smijeha ima i u ozbiljnim, neplaniranim trenucima. Ponekad i tamo gdje ga „ne bi smjelo biti“, u situacijama koje su na papiru potpuno ozbiljne. Dovoljan je jedan pogled, jedna sitnica koja zapne za oko ili uho. Bez riječi, bez objašnjavanja. Samo taj trenutak koji dijelite.

Ne znam jeste li se ikad jedno drugome nasmijali usred seksa. Ako jeste, znate o čemu pričam. To je rijedak osjećaj opuštenosti i bliskosti koji ostaje negdje u nama, čak i nakon što odnos završi.

Ta povezanost, taj zajednički jezik koji nastane spontano, bez plana, ono je čemu težim. Bez toga ne želim odnos, ni ljubavni ni prijateljski. Nemam više ni volje ni vremena biti u odnosima u kojima me netko ne razumije ili ne prihvaća. Ako me voliš, kao prijateljica, partnerica ili žena, prihvatit ćeš i to da se volim smijati stvarima koje na prvu možda nisu „prihvatljive“. Gotovo jednako koliko se volim grliti i šuškati. I tek kad je to prepoznato i uvaženo, mogu isto to iskreno dati i drugoj strani.

„S njim sam jer me nasmijava“ nije neozbiljnost. To je, zapravo, jako ozbiljna i duboka priča, ako je znaš prepoznati i ne pustiti.

Do idućeg puta,

Zagrljaj

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.