Prošao je domove, gubitke i dno alkoholizma, a danas I. H. kaže: ‘Imam vrijedan razlog ostati trijezan‘

Priča našeg sugovornika nije postala tužna kad je postao ovisan o alkoholu. Nažalost, tužna je od samog početka, a možda je baš i taj tužni početak s nedostatkom ljubavi i pažnje u ključnim, formativnim godinama doveo do toga da posegne za pićem.

- Rođen sam i odmah ostavljen u Klaićevoj bolnici, a odatle sam stigao u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj te potom u dom Stjepana i Marije Božić koji su udomili mog brata i mene. U toj su kući svi pili, bilo je samo rakije i vina, nikakvog soka za djecu, a po vodu sam morao ići na bunar. No, ja nisam volio alkohol, nisam podnosio taj miris i nisam htio piti ni vino ni rakiju koje su mi nudili nego sam, kad sam bio žedan, hodao kilometar i pol do bunara i iz njega pio vodu - priča 59-godišnji I. H. iz Zagreba koji se unatoč tako "žestokom" početku života tada uspješno odupirao alkoholnim parama.

Početkom 2000-ih njegov brat se objesio, a onda mu je godinu dana poslije umro otac. Tada je, kako kaže, počeo ozbiljnije piti

THEERAPAT_T/SHUTTERSTOCK

Put nizbrdo

Kad je malo stasao, počeo je kao nekvalificirani radnik raditi u limarskoj radionici i tu su krenuli prvi pravi problemi jer su ga iskusni radnici nagovarali da s njima pije pivo, čak su ga ucjenjivali da će reći šefu da loše radi ako ne bude pio.

- Ja sam im govorio da ne pijem, ali rekli su da mi je to prva plaća i da moram nešto popiti jer će me ocrniti pred šefom ako to ne učinim. Tako sam popio doslovno dva prsta piva i, kako inače nikad nisam pio, to je bilo dovoljno da se napijem. Vidio sam ne jednu, nego tri ceste i pao u grabu. I tako je to počelo, malo-pomalo - prisjeća se I. H. koji je poslije radio i u bivšem Inkeru i još nekim tvrtkama gdje se nastavilo to stalno nutkanje starijih radnika, što je ponekad prihvatio, ali se ipak još koliko-toliko uspio odupirati i biti trijezan.

Ali ta njegova snaga i ustrajnost da ne poklekne pred alkoholom nisu mogle izdržati nove tragične i bolne događaje koje mu je život priredio. Naime, početkom 2000-ih njegov brat se objesio, a onda mu je godinu dana poslije umro otac, kojeg je bio upoznao u ratno vrijeme. I tada je, kako kaže, počeo ozbiljnije piti.

- U početku je to bilo u manjim količinama pa bih se napio od, primjerice, boce piva, ali s vremenom je toga bilo sve više i više dok se nije pretvorilo u alkoholizam koji sam vješto skrivao na poslu. No, znala je tadašnja supruga, iako nikada nisam pokazivao ništa pred djecom. Ona su uredno odrastala i za njih bih sve dao - kaže I. H.

Sve je u glavi

Život ga i dalje nije štedio i novi stres bio mu je razvod od tadašnje supruge. No, razlog za raskid nije bio njegov alkoholizam.

- Ona je počela kockati i, znate, ja nisam mogao popiti toliko koliko je ona mogla prokockati. Tako smo se rastali, a ja sam počeo sve više piti. Čak sam i na ulici spavao i tada su mi pomogli bivši kolege iz policije, jer sam neko vrijeme radio u policiji. Pozvali su me da ostanem mjesec dana kod jednog od njih, pa mjesec dana kod drugog i tako sam proveo neko vrijeme. A onda me rođakinja iz Njemačke pozvala da dođem tamo raditi pa sam neko vrijeme radio u Münchenu, Leipzigu, Berlinu, Frankfurtu, Düsseldorfu... I pet godina nisam popio ni kap alkohola. Jednostavno sam sebi rekao da to više ne želim i to je to. Imao sam novaca, mogao sam kupiti svakakva pića, ali pio sam sok, čak i za Novu godinu umjesto šampanjca. To je sve u glavi. Nema tu čarobnog štapića da ti netko sada kaže "ti više nećeš piti". Moguće je prestati s alkoholom jedino ako čovjek kaže sam sebi da više ne želi piti - ističe I. H. koji je bio na liječenju tri puta, i na zatvorenom i na otvorenom odjelu.

Snagu pronalazi u supruzi i djeci

VIKTORIA SZABO/SHUTTERSTOCK

"Tata, mi te volimo"

Priznaje da mu je glavni okidač da počne više piti bio stres kad je vidio brata koji se objesio i kad mu je umro tata.

- To je za mene bio toliki stres da sam imao infarkt i tada sam još više počeo piti. Alkoholizam je jedno teško, psihotično stanje. Može vam onečistiti život, vjerujte mi. To je jako veliko zlo - naglašava I. H. te dodaje da je prvi put sudski bio primoran na liječenje, drugi put je otišao samoinicijativno, a treći put je bio natjeran opet sudskim putem. No, i životni su događaji kumovali tome da je sve češće posezao za čašicom. Poput toga da je bivša supruga počela drastično kockati i zanemarivati djecu, zbog čega ju je i prijavio. On ima odličan odnos sa svoje petero djece.

- Imam prekrasnu djecu, obožavaju me i stalno mi govore "Tata, mi tebe volimo", a ja im pomažem kako god mogu - ponosan je I. H. koji priznaje da bi mogao napisati knjigu koliko je toga proživio. Sada je, srećom, trijezan već nekoliko godina. Popije, kaže, čašu vina poslije ručka i to je to. Iako je u dobroj fazi, i dalje odlazi u Klub anonimnih alkoholičara, kao što to čini već godinama. No, i tamo odlazi zato što mora jer inače, smatra, njemu to nimalo ne pomaže.

- Uopće ne pričamo o problemu alkohola nego pričamo kao da smo na kavi, tko je što radio i slično. Ljudi dođu tamo pijani i onda glume da nisu pili, a ja sam, kad sam jednom došao alkoholiziran, rekao: "Ljudi, ja sam popio, idem doma i doviđenja!"

Nema čarobnog štapića

- Kad bih bio predsjednik kluba, što su mi nudili, svakako bih provjeravao na ulazu tko dolazi pijan i zamolio takve da odu. Bilo bi dobro da dođe nekoliko ljudi koji zaista nisu pili, koji nisu imali recidiv i da ispričaju kako su sretni s obitelji. Znate ono: "Imam dvoje ili troje djece, bili smo u parkiću, veselili smo se i bili sretni, pili smo sokić i išli na sladoled..." To bi bio neki poticaj, ali toga nema. Ovako je kao da smo u birtiji, a ne u klubu. Što ja imam pričati s nekim tko je došao pijan? Ja sam u klub dolazio sa svojom novom suprugom i pričao gdje smo sve bili na moru, kako smo se zezali, kako sam išao s djecom na prvu pričest, kako ih vozim u školu... Kad se priča o nečem pozitivnom, to je nešto drugo, to je dobra motivacija - smatra I. H. koji na pitanje je li mu liječenje u bolnici pomoglo, odgovara da ni od toga nema koristi. Sjeća se kako mu je jedan psiholog rekao da on nema čarobni štapić jer da ima, nitko nikada u životu ne bi pio. I to je, uvjeren je, živa istina.

- Jedino što pomaže je miran život i sigurnost. Da imate za život, za režije, da djeci možete nešto priuštiti i da imate taj kliker u glavi da si u nekom trenutku kažete "Više ne želim piti". Inače vam niti jedan doktor ni psiholog ne može pomoći - kaže I. H.

Imam nekoga kome sam važan

Smatra da čovjeka na alkohol natjeraju muka, tuga ili neimaština.

- Zamislite da vama šef da otkaz i nemate čime platiti režije, a imate djecu. I vi ste onda toliko očajni da posegnete za bocom. Jer, do jučer ste bili netko, a sad ste odjednom nitko. A ja sam dijete bez doma, bez ičega. Mene je odgojila ulica. Nemam kuće ni kućišta, nemam stana, nemam ništa. Tata mi je umro, mama mi je umrla, brat mi se objesio, nemam više nikoga. Odrastao sam kod ljudi koji su mi davali špek i rakiju. I radio sam svakakve zidarske poslove gdje su me stalno nutkali "Hajde, moraš malo popiti" i tako je to počelo. To je moj život. Ali imam novu suprugu koja mi je sve. I između nje i alkohola ja biram nju. Eto, to je ono što mi može pomoći, a ne bolnica ni klubovi. Ono što vam može pomoći je neki motiv, a meni je motiv moja supruga koju ne želim izgubiti zbog alkohola. Za nju sam spreman napraviti sve zato što je volim. Ljubav je motiv, treba imati nešto za što se živi, nekoga kome si ti važan i tko je tebi važan. Jednostavno je tako, to je ljubav i jedino te ona može dovesti u red - kaže I. H.

Nada u lijepu budućnost

I. H. je inače i harmonikaš, bavi se glazbom, tekstopisac je, radi aranžmane, surađivao je s Jacquesom Houdekom, s Oliverom Dragojevićem, Vinkom Cocom, Edom Majkom... I danas se nada novim suradnjama i poslovima jer za njega je, uvjeren je, alkohol završena priča. No, već si je u životu mnogo puta rekao da ne želi više piti i pokleknuo.

- Da, rekao sam "neću više" i onda kad sam potonuo, opet sam počeo piti. Kad se čovjek nađe u opasnosti ili u patnji, vraća se alkoholu - kaže I. H. koji trenutačno ne radi jer čeka potvrdu o nekažnjavanju, no siguran je da će, kad je dobije, ubrzo opet početi raditi. Iskustva ima, a zna i jezike jer je živio i radio u Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Danskoj i Švicarskoj. Dotad mu financijski pomaže supruga s kojom često odlazi na izlete na more. Nada se i nekoj glazbenoj suradnji s Milom Kekinom. No, najvažnije od svega mu je da je uz njega supruga zbog koje se osjeća kao najsretniji čovjek na svijetu. Bivša supruga, koja je osuđena na zatvorsku kaznu, tukla ga je i to je samo još jedna od brojnih ružnih crtica u njegovom životu. Zato sada, kad ga pitate kako vidi svoju budućnost, spremno odgovara: - Bez alkohola, zaposlen i uz svoju novu suprugu koja me usrećila te na pomoć djeci koju obožavam.