Prestala sam raditi na sebi i odlučila živjeti

Jedno vrijeme sam jako ozbiljno radila na sebi. Disala sam, pisala, analizirala, kopala, vraćala se u djetinjstvo, osvještavala obrasce i tražila uzroke. Ako je postojala tehnika koja obećava mir, vrlo je vjerojatno da sam je barem jednom probala. I ne mogu reći da mi ništa od toga nije pomoglo. Jest. Puno toga jest. Ali u jednom trenutku shvatiš da si umorna. Ne od života, nego od stalnog popravljanja sebe. Od toga da svaku emociju moraš razumjeti, svaku reakciju objasniti i svaku bol negdje smjestiti, imenovati i obraditi. Kao da si projekt koji nikad nije gotov.

Umorna od stalnog popravljanja sebe

Najviše me umorila ideja da se sve mora riješiti. Da ako dovoljno kopaš, analiziraš i radiš, jednog dana više neće boljeti. Da ćeš doći do neke točke u kojoj si mirna, cijela i završena. A život, naravno, ne funkcionira tako. Jer dok ti radiš na sebi, život se i dalje događa. Ljudi odlaze. Neki se razbole. Neki umru. Neke odnose izgubiš bez objašnjenja. Neke rane se zatvore, ali ostave trag. I shvatiš da nije problem u tome što nisi dovoljno radila na sebi, nego u tome što si očekivala da će te sav taj rad zaštititi od boli.

Neće. I to nije poraz. To je realnost.

Prestala sam kopati i odlučila živjeti

U nekom trenutku sam odlučila stati. Ne dramatično, ne revolucionarno. Samo sam prestala kopati po svemu. Prestala sam se pitati zašto sam takva kakva jesam u svakoj situaciji. Prestala sam tražiti dublje značenje u svakoj emociji. I odlučila sam živjeti s onim što znam, što jesam i što nosim sa sobom.

Ne vjerujem više da se svaka trauma mora riješiti. Niti da se po svakoj treba kopati. Bit će ih još. Iskočit će stare. Doći će nove. I to ne znači da smo zakazali, nego da smo živi. Da smo se vezali, voljeli i riskirali. A to uvijek nosi cijenu.

Možda je i to dio procesa o kojem se rjeđe govori. Onaj trenutak kad pustiš alate, teorije i objašnjenja. Kad prestaneš pokušavati biti najbolja, najzdravija i najosvještenija verzija sebe. Kad shvatiš da ne moraš sve znati, sve razumjeti i sve imati pod kontrolom.

Ne odustajem od sebe.

Odustala sam od ideje da se moram stalno popravljati, objašnjavati i dovoditi u red kako bih bila u redu.

Izabrala sam živjeti. Sa svime što jesam i što nisam riješila. Sa znanjem koje imam i s onim koje mi nikad neće biti dostupno. S tugom kad dođe, bez da je odmah seciram. S radošću kad se pojavi, bez da je dovodim u pitanje.

Ne pokušavam više biti gotova verzija sebe.

Jer život nije projekt, ni terapijska mapa, ni radionica s jasnim ishodom. Život se ne rješava, on se živi. I to je, barem za mene, konačno dovoljno.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.