Preokret je počeo kad sam dobila otkaz: Invalidnost me nije spriječila, sada sam samostalna i uspješna

Da nije imala vjere u sebe, volje da ustraje i mentore koji su je vodili, danas 31-godišnja Marina Jug iz Koprivnice ne bi ostvarila svoj san - imala posao koji voli i samostalan život u stanu koji sama može platiti. Marina je osoba s 90-postotnim tjelesnim invaliditetom, ali ponekad joj više od invaliditeta prepreke postavlja društvo. Napustila je roditeljski dom u Koprivnici kada tamo nije mogla naći posao. Zagreb joj se činio boljim mjestom za nalaženje posla koji zna raditi, ali realnost je bila sasvim drugačija, i to do mjere da je željela odustati, dignuti ruke i vratiti se... Ipak, volja da uspije navela ju je na natječaj za program javnih radova (sufinanciran društveno koristan rad koji iniciraju lokalne zajednice ili organizacije civilnog društva i traje određeno vrijeme). Marina je došla u Udrugu najosjetljivijih u osposobljavanju - UNUO i to je bila velika prekretnica u njezinu životu. Danas je voditeljica zaposlenika tvrtke CookLook i pomaže u kulinarskom osposobljavanju osoba s invaliditetom da se uključe u društvo kao jednaki i jednakovrijedni. Marina je i ovogodišnja pobjednica kulinarskog showa Amorova žlica, projekta koji je organizirala udruga UNUO. Upravo je slastica koju je napravila sa svojom mentoricom Anom Marić bila pobjednička te je Marini, kao i drugoplasiranim i trećeplasiranim natjecateljima od njih 200 koliko je sudjelovalo u kulinarskom natjecanju Amorova žlica, donijelo priznanje i nagradno putovanje u Rim te audijenciju kod pape Franje.

Dobra odluka

- Radim puno radno vrijeme, što mi omogućuje samostalan život, za razliku od dosadašnjih poslova koji su uvijek bili nešto povremeno, na četiri sata. Voditeljica sam zaposlenika kojih je trenutačno troje (preko javnih radova i jedan kolega koji je sa mnom). Organiziram rad i dajem naredbe u kuhinji, pokazujem kako se čisti luk, reže mrkva i slično. I ja sam došla preko projekta javnih radova i upravo sam u ovoj kuhinji učila kuhati, radila, čistila, napredovala i dobila posao u kojem zaista uživam. Osjećam se korisno i jako sam zadovoljna. Po struci sam pomoćna kuharica i slastičarka, ja sam osoba s invaliditetom koja je rođena sa šest mjeseci, a kad sam krenula u školu, došli su i zdravstveni problemi, brojne operacije. Nisam mogla normalno pohađati nastavu, već sam osnovnu i Obrtničku školu u Koprivnici završila po prilagođenom programu. Radila sam, ali došao je covid. Dobila sam otkaz i morala sam nešto učiniti. Došla sam u Zagreb i to se pokazalo kao jako dobra odluka - priča Marina Jug, najmlađa od troje djece u svojoj obitelji. Rođena je sa šest mjeseci ratne 1991. u varaždinskoj bolnici, a morala je ranije i iz inkubatora jer su tada počeli napadi na Varaždin.

Treba se boriti

- Sada mi je zdravlje dobro, nemam nikakvih poteškoća, ali ostale su posljedice na desnoj nozi, sav je teret na lijevoj - kaže Marina. Unajmila je stan u Zagrebu i rado se prisjeća kako se prije mnogo godina zarekla da će u budućnosti živjeti u Zagrebu. Vikende rado provodi odmarajući se, istražujući sve što Zagreb nudi, ode s prijateljicom na Sljeme, posprema stan, kuha, pere rublje... - Uživam u tome, pogledam i serije na televiziji, nastojim steći nove prijatelje. Nemam problema sa svojim invaliditetom, rođena sam s tim i tko me prihvati - prihvati. Nikad nisam imala potrebu da me svi prihvate ili da me svi vole, pa ni meni ne odgovaraju svi. Ja čak o sebi i ne razmišljam kao da sam osoba s invaliditetom jer tome i ne pridajem pozornost. Ima puno gorih situacija, ljudi koji su u kolicima, koji ne vide, ne čuju... Ja se stvarno nemam razloga žaliti. Treba se boriti. Ja sam završila školu i odmah išla raditi. I nikad se nisam izvlačila na invaliditet. Roditelji su me štitili, nisu me poticali da radim, ali mene je to frustriralo. Govorila sam si: "Idem naprijed". Bilo je i jako ružnih trenutaka s poslodavcima, ali znala sam da za mene postoji bolje i da ću ostvariti sve što si zacrtam. I kad je loše, kažem: "Prespavat ću to i proći će". Rješavam probleme kako dođu, a moj je moto - reagiraj. Svi možemo sjediti i čekati, ali nitko nam neće doći i nešto dati, moramo se boriti - poručuje Marina. Njezina selidba u Zagreb teško je pala roditeljima, koji su se brinuli za nju i nastojali je zaštititi kad god su mogli. Dva brata su već odrasla i imaju svoje obitelji, a svoje mjesto pod suncem našla je i Marina.

RANKO SUVAR CROPIX

Teže do posla

- Kad vas netko vidi da ste osoba s invaliditetom, ako vas i primi na posao, stalno ste zaposleni na četiri sata. Ja imam osam godina radnog staža, uvijek sam na poslu ostajala koliko treba, a prijavljena na četiri sata. Invaliditet me ne ograničava ni intelektualno, ali se vidi pa me teže zapošljavaju. Iako bez problema mogu raditi. Samostalna sam, imam stan, kuham si i peglam, plaćam stanarinu. Prije nisam imala te mogućnosti - kaže Marina. Iznimno je zahvalna Vedranu i Silviji Habel iz udruge UNUO. - Uvijek su uz mene i zaista su me puno toga naučili. Zato je i moj životni cilj da pomažem i ohrabrujem druge osobe s poteškoćama i invaliditetom, a za sebe samo želim da i dalje imam posao i normalnu plaću te da mogu funkcionirati i normalno živjeti. Vidim se kako radim u kuhinji s djecom s poteškoćama. Njima bih htjela biti potpora, jer i oni mogu iskoristiti svoje vještine kao i ja - kaže Marina. Njoj su poticaj bili Habeli, koji su je i potaknuli da se prijavi na natjecanje Amorova žlica.

Žiriju se dopalo

Natjecanje se održavalo u sedam gradova, Marina je putovala i pomagala što god je trebalo u postavljanju i čišćenju radnih jedinica. Nije imala, kaže, puno vremena razmišljati što će i kako kuhati. - Ispekla sam zlevku, stavila preljev i eto me u finalu. Bilo je vatre, flambirala sam i nisam mislila da će to biti nešto posebno, ali žiriju se dopalo. No, finale početkom listopada u Zagrebu bilo je zahtjevnije. Izbor je pao na slasticu jer je i mentorica koja mi je dodijeljena slastičarka. Tri smo dana pripremale kolač od lješnjaka. Ispao je kao jedna divna kugla s puno komponenti. Radile smo je dva dana, zaledile i uoči samog natjecanja izvadile iz kalupa, vozile u šator u zagrebačkoj Granešini te sam je tamo ukrašavala na radnoj jedinici pred žirijem. Već sam bila poprilično umorna, desert je bio zadnji na prezentaciji i nisam se ničemu nadala. Ostala sam u šoku kada su rekli: " Prvo mjesto zaslužuje desert!" Ipak, kolač je bio jako ukusan i lijepo je izgledao - kaže Marina i dodaje da je u kulinarstvu pronašla ljubav, poziv i zvanje te da se ne vidi nigdje drugdje nego baš u kuhinji.

Sve o ovoj akciji čitajte u novom broju Doktora u kući, na kioscima je od četvrtka, 5. siječnja.