Potiskujete li ljutnju? Što se događa kada se bojimo zauzeti za sebe

Zašto nam je teško izraziti ljutnju, postaviti granice i reći ne? Potisnuta ljutnja može se očitovati na različite načine – od pretjerane samokritičnosti i osjećaja krivnje do nezadovoljstva i teškoća u bliskim odnosima.

Zašto nam je ponekad lakše prešutjeti da nas je netko povrijedio nego otvoreno reći što osjećamo? Zašto pristajemo na stvari koje ne želimo, teško izgovaramo „ne“ i osjećamo krivnju svaki put kada se zauzmemo za sebe?

Možda smo naučili da je ljutnja nešto loše. Da ćemo povrijediti druge ako pokažemo nezadovoljstvo, izazvati sukob ako izrazimo neslaganje ili izgubiti nečiju naklonost ako prestanemo biti prilagodljivi.

No, što se događa kada godinama potiskujemo vlastitu ljutnju? Kada ne dopuštamo sebi izraziti nezadovoljstvo, suprotstaviti se drugima ili pokazati da nam nešto ne odgovara? S vremenom možemo izgubiti kontakt ne samo s vlastitom ljutnjom nego i sa sposobnošću da se zauzmemo za sebe.

Upravo je tu važno razumjeti što agresija znači u psihološkom smislu. Ona se ne odnosi samo na bijes, sukob ili nasilno ponašanje. Možemo je promatrati i kao pokretačku snagu koja nam omogućuje da izrazimo svoje potrebe, postavimo granice, pokažemo neslaganje i zaštitimo ono što nam je važno.

Kada naučimo da ljutnju ne smijemo pokazivati, često naučimo potiskivati i sve ono što je s njom povezano: vlastito nezadovoljstvo, otpor, odlučnost i potrebu da se zauzmemo za sebe. Umjesto da jasno izrazimo što nam smeta, povlačimo se, prilagođavamo drugima i zanemarujemo vlastite potrebe.

Kako učimo da se ne smijemo ljutiti?

Odnos prema ljutnji počinjemo oblikovati već u djetinjstvu. Ako dijete odrasta u okruženju u kojem se ljutnja kažnjava, zanemaruje ili smatra neprihvatljivom, može zaključiti da je sigurnije ne pokazivati što osjeća. Poruke poput „Nemoj se ljutiti“, „Budi dobar“, „Ne proturječi“ ili „Nemaš razloga biti ljut“ s vremenom mogu postati unutarnja pravila koja određuju kako ćemo se odnositi prema vlastitim emocijama. Dijete tako može naučiti da ljubav i prihvaćanje ovise o poslušnosti, prilagodljivosti i odricanju od vlastitih potreba. Umjesto da izrazi nezadovoljstvo, počinje ga skrivati kako ne bi izazvalo sukob, razočaralo roditelje ili izgubilo njihovu naklonost.

Takva iskustva ne moraju uvijek biti posljedica izravne zabrane izražavanja ljutnje. Ponekad je dovoljno da dijete primijeti kako roditelj postaje uznemiren, povrijeđen ili hladan kada ono pokaže nezadovoljstvo. Može zaključiti da je za očuvanje bliskosti bolje šutjeti i prilagoditi se.

Ti se obrasci mogu nastaviti i u odrasloj dobi. U partnerskim odnosima, obitelji i na radnom mjestu možemo se susretati sa situacijama u kojima se naše granice ne poštuju, naše nezadovoljstvo umanjuje ili se izražavanje neslaganja dočekuje osudom. Takva iskustva mogu dodatno učvrstiti uvjerenje da je bolje prešutjeti, popustiti i ne stvarati probleme. S vremenom potiskivanje može postati automatski način reagiranja. Osoba više ne prepoznaje uvijek vlastitu ljutnju, nego primjećuje samo napetost, nezadovoljstvo, razdražljivost ili osjećaj da stalno mora ugađati drugima.

Kamo odlazi ljutnja koju ne izražavamo?

Kada sebi ne dopuštamo izraziti ljutnju, ona ne mora nestati. Može se pokazivati na neizravan način, a ponekad se okrenuti i prema nama samima. Umjesto da prepoznamo što nas povrjeđuje i zauzmemo se za sebe, počinjemo preispitivati vlastito ponašanje, okrivljavati se i tražiti pogrešku u sebi. Umjesto da pomislimo kako se netko prema nama nije ponašao korektno, pitamo se jesmo li možda pretjerali, bili preosjetljivi ili trebali postupiti drukčije.

Takav se obrazac može očitovati kroz pretjeranu samokritičnost, perfekcionizam, osjećaj manje vrijednosti, potrebu za stalnim odobravanjem i strah od odbacivanja. Dugotrajno potiskivanje ljutnje može biti povezano i s pojačanom tjelesnom napetošću. Kada dulje vrijeme ne prepoznajemo ili ne izražavamo ono što nas emocionalno opterećuje, stres se može odraziti i na tijelo. Kod nekih se ljudi to može očitovati kroz glavobolje, napetost mišića, probavne smetnje ili poteškoće sa spavanjem. Ipak, takvi simptomi mogu imati različite uzroke i ne treba ih automatski pripisivati potisnutoj ljutnji.

Primjerice, netko vas zamoli za uslugu koju zapravo ne želite učiniti. Osjetite otpor, ali gotovo istodobno počinjete razmišljati o tome kako ćete tu osobu razočarati ako odbijete. Na kraju pristajete, iako vam to ne odgovara. Poslije osjećate nezadovoljstvo, iscrpljenost ili ljutnju na sebe jer ponovno niste uspjeli reći „ne“.

Ljutnja koju ne izražavamo može se pokazivati i kroz sarkazam, cinizam, povlačenje, šutnju ili pasivni otpor. Osoba možda nikada otvoreno ne kaže što joj smeta, ali njezino nezadovoljstvo ipak utječe na odnose s drugima. Važno je razumjeti da potiskivanje ljutnje ne izgleda kod svih jednako. Netko će biti pretjerano popustljiv i usmjeren na potrebe drugih, dok će netko drugi češće biti razdražljiv, kritičan ili nezadovoljan, a da pritom teško prepoznaje što zapravo osjeća. Iza takvih reakcija ponekad se krije strah od gubitka bliskosti, odbacivanja ili mogućnosti da ćemo biti doživljeni kao sebični ako pokažemo što nam smeta.

Kako prepoznati da potiskujemo vlastitu ljutnju?

Potisnutu ljutnju nije uvijek lako prepoznati jer je često ne doživljavamo kao ljutnju, nego kao napetost, nezadovoljstvo ili osjećaj emocionalne iscrpljenosti. Umjesto da jasno prepoznamo što nam smeta, možemo se uhvatiti kako stalno ugađamo drugima, teško odbijamo njihove zahtjeve ili osjećamo krivnju čim izrazimo vlastito mišljenje. Jedan od znakova može biti i to da dugo nakon neugodnog razgovora u mislima ponavljamo što smo trebali reći, ljutimo se na sebe jer nismo reagirali ili se povlačimo kako bismo izbjegli neslaganje. Ponekad se nezadovoljstvo pokaže neizravno – kroz sarkazam, šutnju ili naglu, burniju reakciju na situaciju koja se naizgled čini nevažnom.

Prepoznavanje takvih obrazaca ne znači da sa svakom svojom reakcijom nešto nije u redu. Važno je primijetiti ponavljaju li se i koliko često zbog straha od tuđe reakcije zanemarujemo vlastite osjećaje i potrebe. Pritom se ne trebamo osuđivati. Ponašanja koja nam danas otežavaju odnose možda su nekada bila načini na koje smo pokušavali sačuvati osjećaj sigurnosti i bliskosti.

Kako razviti zdraviji odnos prema ljutnji?

Prvi korak nije pokušati se riješiti ljutnje, nego naučiti je prepoznati i razumjeti. Ona nam može biti važan signal da nam nešto ne odgovara, da su naše potrebe zanemarene ili da netko prelazi naše granice. Umjesto da je automatski potisnemo ili reagiramo impulzivno, možemo zastati i pokušati razumjeti što nas je povrijedilo i što bismo u toj situaciji željeli promijeniti.

Zdraviji odnos prema ljutnji razvijamo kada postupno učimo jasno izraziti svoje nezadovoljstvo, zauzeti se za sebe i odbiti ono što nam ne odgovara, bez vrijeđanja, napadanja ili potrebe za dugotrajnim opravdavanjem. To znači prihvatiti da se možemo ne slagati s drugima, a da zbog toga ne moramo osjećati krivnju niti preuzimati odgovornost za njihove reakcije.

Primjerice, umjesto da prešutimo kada nas nečije ponašanje povrijedi, možemo reći: „Nije mi bilo ugodno kada si to rekao. Voljela bih da ubuduće razgovaramo drukčije.“ Takva izjava nije napad na drugu osobu, nego način da izrazimo vlastiti doživljaj i jasno pokažemo što nam nije prihvatljivo.

Pritom je važno razlikovati osjećaj ljutnje od ponašanja koje iz njega proizlazi. Imamo pravo biti ljuti, ali to ne znači da imamo pravo vrijeđati, zastrašivati ili povrjeđivati druge. Cilj nije nekontrolirano izražavanje ljutnje, nego sposobnost da je prepoznamo, razumijemo i izrazimo na odgovoran način.

Ako su obrasci potiskivanja duboko ukorijenjeni, njihovo mijenjanje može zahtijevati vrijeme i stručnu podršku. Psihoterapijski rad može pomoći u razumijevanju iskustava koja su oblikovala naš odnos prema ljutnji, prepoznavanju unutarnjih zabrana i razvijanju zdravijih načina izražavanja emocija.

Kakve promjene donosi osvještavanje vlastite agresije?

Kada naučimo prepoznati i prihvatiti vlastitu ljutnju, možemo postupno razviti zdraviji odnos prema sebi i drugima. To ne znači da ćemo se manje ljutiti ili da ćemo uvijek znati kako reagirati. Znači da više nećemo morati automatski potiskivati ono što osjećamo niti se zbog svake neugodne emocije osuđivati.

Promjene se mogu očitovati kroz:

• sigurnije postavljanje osobnih granica
• lakše izražavanje potreba i neslaganja
• smanjenje pretjerane samokritičnosti
• manje straha od sukoba i odbacivanja
• kvalitetniju komunikaciju i odnose
• veći osjećaj osobne odgovornosti i slobode u donošenju odluka.

Teškoće u izražavanju ljutnje i kronično zanemarivanje vlastitih potreba kod nekih ljudi mogu biti povezani s emocionalnom patnjom i nezadovoljstvom. Mogu se pojavljivati i uz anksioznost ili depresivno raspoloženje, no takva stanja imaju složene uzroke i ne mogu se svesti na potisnutu ljutnju. Ako emocionalne teškoće traju ili značajno narušavaju svakodnevno funkcioniranje, važno je potražiti stručnu pomoć.

Ne morate potiskivati sebe da biste bili prihvaćeni

Možda ste godinama učili kako biti dobri, razumni, strpljivi i prilagodljivi. Možda ste naučili prešutjeti kada vas nešto povrijedi, odustati od vlastitih želja kako biste izbjegli sukob ili preuzeti krivnju čak i kada niste učinili ništa loše. No, biti dobar prema drugima ne znači zanemarivati sebe. Bliskost ne bi trebala zahtijevati odricanje od vlastitih osjećaja, a prihvaćanje ne bi trebalo ovisiti o tome koliko smo spremni šutjeti i prilagođavati se. Ljutnja nije emocija koje se trebamo sramiti niti neprijatelj kojeg moramo pobijediti. Ona nam može pomoći da prepoznamo što nam je važno, gdje su naše granice i što više ne želimo prihvaćati.

Možda je upravo zato važno postaviti si jedno jednostavno pitanje: Što bih rekao ili učinio kada se ne bih toliko bojao da ću nekoga razočarati? Odgovor na to pitanje može biti početak boljeg razumijevanja sebe. Jer zauzeti se za sebe ne znači biti protiv drugih. Znači prestati zanemarivati vlastite potrebe i osjećaje.

Mirella Rasic Paolini

klinička hipnoterapeutkinja | Psihosomatika i holistički pristup mentalnom zdravlju