“Ne znam više kako da se ponašam. U jednom trenutku sve je u redu, čak i jako blisko i toplo, a već u sljedećem imam osjećaj da moram paziti na svaku riječ. Kao da hodam po jajima. Što god kažem, može postati problem.” Ili: “Kad je sve dobro, imam osjećaj da sam nekome najvažnija osoba na svijetu. A čim dođe do najmanjeg konflikta, kao da se sve briše, odjednom sam problem, sve što radim je pogrešno.”
Ovakvi opisi u terapijskoj praksi nisu rijetkost. Ljudi često ne dolaze zbog “dijagnoze”, nego zbog odnosa koji ih emocionalno iscrpljuju do te mjere da počnu sumnjati u vlastiti doživljaj i stabilnost onoga što se događa. U nekim odnosima bliskost se razvija brzo i intenzivno. Osoba ima dojam da je napokon viđena, prihvaćena i važna. No jednako brzo ta se bliskost može promijeniti u kritiku, povlačenje ili emocionalnu hladnoću. Tada nastaje zbunjenost jer ista osoba koja je jučer bila sigurno mjesto danas postaje izvor napetosti.
U drugim odnosima prisutan je obrazac stalne napetosti oko reakcija i odobravanja. I najmanji konflikt može izazvati snažnu emocionalnu reakciju, a odnosi se često kreću između idealizacije i razočaranja. Osoba se pritom počinje prilagođavati, pažljivo birati riječi i smanjivati sebe kako bi izbjegla sukob, no osjećaj sigurnosti i dalje izostaje.
I tu se otvara ključno pitanje: govorimo li o “teškoj osobi” ili o obrascu odnosa koji se ponavlja između dvoje ljudi?
Kad tražimo brzo objašnjenje
U javnom prostoru često se traže brza objašnjenja: “on je narcis”, “ona ima poremećaj”, “to je to”. Takve etikete u trenutku mogu dati osjećaj jasnoće i kontrole, ali istodobno pojednostavljuju ono što je u stvarnosti složeno. Ljudsko ponašanje rijetko je rezultat jedne osobine. Češće je riječ o kombinaciji emocionalnih obrazaca, ranih iskustava, načina regulacije stresa i naučenih strategija u odnosima.
Crte ličnosti su stabilne sklonosti u načinu doživljavanja, razmišljanja i ponašanja, koje su prisutne kod svih ljudi i same po sebi nisu problem. Svatko od nas u određenim situacijama može biti osjetljiviji na kritiku, povučeniji u odnosima, impulzivniji pod stresom ili imati veću potrebu za potvrdom. Primjerice, osoba može biti prirodno osjetljiva na kritiku i u konfliktnim situacijama reagirati povlačenjem i analiziranjem svega što je rečeno. U stabilnim i sigurnim odnosima to ne stvara veće teškoće; partneri ili bliske osobe to prepoznaju kao njezinu crtu i prilagođavaju komunikaciju, a osoba se s vremenom može i sama regulirati. U tom slučaju govorimo o crti ličnosti koja postoji, ali ne narušava značajno funkcioniranje ni odnose. Problem nastaje kada takvi obrasci postanu:
- dugotrajni
- kruti i teško promjenjivi
- prisutni u većini odnosa, bez obzira na kontekst, i dovode do ponavljajućih i ozbiljnih teškoća u funkcioniranju
Važno je pritom razlikovati povremeno teško ponašanje pod stresom od stabilnih obrazaca koji se ponavljaju kroz vrijeme i različite odnose. Pojedinačni konflikti ili intenzivne faze u odnosu sami po sebi nisu pokazatelj poremećaja ličnosti.
U tom slučaju više ne govorimo samo o osobinama, nego o obrascima ličnosti koji značajno oblikuju način doživljavanja sebe i odnosa s drugima. Primjer toga može biti osoba koja u gotovo svim odnosima ima izražene i ponavljajuće teškoće u regulaciji emocija: odnosi su joj intenzivni, ali nestabilni, s čestim konfliktima, naglim promjenama bliskosti i udaljavanja te snažnim reakcijama na odbacivanje. Takvi obrasci nisu vezani samo uz jednu situaciju ili jednu osobu, nego se ponavljaju kroz različite odnose i životne okolnosti te značajno otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Zato je ključna razlika između crte ličnosti i poremećaja ličnosti upravo u stupnju rigidnosti, učestalosti i utjecaju na život, a ne u samoj prisutnosti određene osobine.
Što su poremećaji ličnosti?
Poremećaj ličnosti nije povremena reakcija, nego stabilan i dugotrajan obrazac razmišljanja, emocionalnog doživljavanja i ponašanja u odnosima. Takvi obrasci najčešće se razvijaju rano, u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, i s vremenom postaju “automatski način funkcioniranja”. Osoba ih često ne doživljava kao problem, nego kao svoj uobičajeni način reagiranja. U odnosima to može izgledati kao:
- ponavljajući konflikti bez jasnog razloga
- intenzivne, ali nestabilne veze
- teškoće u povjerenju
- snažne emocionalne reakcije na kritiku ili odbacivanje
- doživljaj da su “drugi problem”, a ne vlastiti obrazac
Tri šira obrasca ličnosti
Pojednostavljeno i opisno, u kliničkoj praksi često se prepoznaju tri šira načina interpersonalnog funkcioniranja:
1. Povučeni i distancirani obrasci – Osobe djeluju zatvorenije i opreznije u odnosima. Često im je teško uspostaviti povjerenje, imaju dojam da ih drugi ne razumiju te se povlače kada odnosi postanu emocionalno zahtjevni.
2. Intenzivni i emocionalno reaktivni obrasci – Odnosi su snažni, ali nestabilni. Prisutan je strah od odbacivanja, brze promjene bliskosti i konflikta te intenzivne emocionalne reakcije. Odnosi često djeluju kao “emocionalni valovi”.
3. Anksiozni i nesigurni obrasci – U središtu je potreba za sigurnošću i potvrdom. Osobe teško podnose neizvjesnost, često se prilagođavaju drugima i izbjegavaju konflikt kako bi očuvale odnos.
Sve tri skupine nisu dijagnoze, nego opisni okviri koji se u praksi često preklapaju.
Zašto odnosi postaju zbunjujući i iscrpljujući?
Mnogi ljudi opisuju odnose u kojima imaju osjećaj da “hodaju po jajima” - stalno paze na riječi, ton i reakcije druge osobe. U takvim odnosima često je prisutno:
- nepredvidivo ponašanje
- jake i brze emocionalne reakcije
- nejasne ili promjenjive granice
- neujednačena odgovornost u konfliktima
S vremenom to stvara stalnu napetost. S vremenom se osoba počinje prilagođavati kako bi izbjegla sukob, ali pritom postupno gubi spontanost, a osjećaj sigurnosti u odnosu ostaje narušen.
Psihološki mehanizmi u odnosima
U pozadini ovih obrazaca često djeluju obrambeni mehanizmi, tj. automatski psihološki procesi kojima se osoba nesvjesno pokušava zaštititi od emocionalne boli, napetosti ili osjećaja ugroženosti u odnosima. Ti se mehanizmi najčešće aktiviraju u situacijama kada osoba doživi:
- kritiku ili odbacivanje
- osjećaj srama ili krivnje
- strah da će biti povrijeđena ili napuštena
- emocionalnu preplavljenost u konfliktu
- nesigurnost u vezi s vlastitom vrijednošću u odnosu
Drugim riječima, to su načini na koje psiha “smanjuje intenzitet” emocija koje u tom trenutku postaju preteške za izravno podnošenje. Najčešći su:
Crno-bijelo razmišljanje – u trenucima emocionalne napetosti ljudi i situacije doživljavaju se krajnje: kao potpuno dobre ili potpuno loše, bez srednjih nijansi.
Projekcija – vlastite neugodne emocije (npr. ljutnja, nesigurnost ili strah) nesvjesno se pripisuju drugoj osobi kako bi se smanjila unutarnja napetost.
Poricanje – emocionalno bolne činjenice ili osjećaji umanjuju se, odgađaju ili se teško prihvaćaju jer bi njihovo priznanje izazvalo preveliku nelagodu.
Idealizacija i devalvacija – osoba u jednom trenutku doživljava drugoga kao iznimno sigurnog i vrijednog, a u sljedećem kao veliko razočaranje. Time se regulira intenzitet emocionalne bliskosti i povrede.
Izbjegavanje – povlačenje iz razgovora, konflikta ili emocionalno zahtjevnih situacija kako bi se kratkoročno smanjila napetost, iako dugoročno problem ostaje neriješen.
Važno je naglasiti da ovi mehanizmi nisu ‘poremećaji’, nego načini psihološke zaštite od preintenzivnih emocija u odnosima, najčešće oblikovani u iskustvima u kojima sigurnost i emocionalna dostupnost nisu bile dosljedne. Javljaju se kod svih ljudi; razlika je u tome koliko su učestali, rigidni i intenzivni pod stresom.
Odakle dolaze ovi obrasci?
Ovi obrasci rijetko nastaju iz jednog razloga. Najčešće se razvijaju kroz kombinaciju ranih iskustava i načina na koji je dijete učilo razumjeti odnose, emocije i sigurnost. Biološki čimbenici, poput temperamenta i emocionalne osjetljivosti, mogu utjecati na to koliko intenzivno osoba doživljava stres i odnose. No ključni oblikujući faktor najčešće je rana psihosocijalna okolina. To uključuje odrastanje u okruženju u kojem sigurnost i emocionalna dostupnost nisu bile stabilne, primjerice:
- emocionalno zanemarivanje i nedostatak topline
- fizičko ili psihičko zlostavljanje
- odrastanje uz roditelja s ovisnošću
- emocionalno nestabilne ili nepredvidive roditeljske reakcije
- bolest roditelja koja remeti normalnu roditeljsku ulogu
- situacije u kojima dijete prerano preuzima odgovornost za emocije odraslih
U takvim okolnostima dijete ne uči da su odnosi sigurni i predvidivi, nego da se mora stalno prilagođavati, “čitati atmosferu” i procjenjivati kada će bliskost biti dostupna, a kada neće.
Na temelju toga razvija se stil privrženosti, tj. unutarnji obrazac očekivanja u odnosima: koliko možemo vjerovati drugima, koliko smo sigurni u bliskosti i što očekujemo kada dođe do konflikta. Kasniji životni stresovi, poput prekida odnosa, dugotrajnog stresa ili obiteljskih kriza, mogu dodatno aktivirati ove ranije naučene obrasce i učiniti ih izraženijima. S vremenom se tako oblikuje način doživljavanja odnosa koji može biti stabilan u svojoj logici, ali krut u svojoj primjeni, posebno u bliskim emocionalnim situacijama.
Ključno pitanje je što zapravo promatramo?
Ponašanje nije isto što i obrazac, jer svatko može u određenom trenutku biti impulzivan, povučen ili osjetljiv. No ključno je pitanje događa li se to povremeno ili se isti način reagiranja počinje ponavljati kroz različite situacije i odnose. Postaje li s vremenom predvidljiv i počinje li utjecati na kvalitetu svakodnevnog života i odnosa? Tek kada se isti obrasci dosljedno ponavljaju i počnu oblikovati većinu interpersonalnih situacija, počinjemo govoriti o dubljim i stabilnijim strukturama ličnosti.
Od osobe prema obrascu
Poremećaji ličnosti nisu etikete, nego opisi dugotrajnih i ponavljajućih načina funkcioniranja, obrazaca koji oblikuju način na koji osoba doživljava sebe i odnose. U svakodnevnom životu rijetko postoji jasna granica između “normalnog” i “poremećenog”, već se radi o kontinuumu ponašanja, emocionalnih reakcija i načina povezivanja s drugima. Zato je važnije razumjeti dinamiku odnosa nego tražiti brzu dijagnozu. Etikete mogu dati privid jasnoće, ali rijetko objašnjavaju što se zapravo događa u odnosu. Tek kada prestanemo promatrati samo osobu i počnemo promatrati obrazac, odnosi postaju jasniji, a razumijevanje dublje i korisnije u svakodnevnom životu. Upravo tu prestaje potreba za etiketama, a počinje stvarno razumijevanje.
U sljedećim nastavcima ulazimo dublje u ovu temu i postupno ćemo obrađivati pojedine poremećaje ličnosti, kroz ono što se najčešće vidi u stvarnim odnosima: kako izgledaju u ponašanju, kako utječu na bliskost i zašto upravo u odnosima postaju najvidljiviji.
Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....