Ponekad zaista nismo svjesni da su za neke stvari potrebne godine. Barem za one najbolje...

Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog

Strpljen-spašen, ili strpljen-ostvaren? Puno smo puta u životu čuli ili izgovorili ovu izreku. Puno puta onako napamet, bez razmišljanja. Većinu vremena ona nam je trebala sugerirati da će se neke stvari same, s vremenom, riješiti. Treba se strpjeti, pričekati i život će sa svojim prvim suputnikom - vremenom, nekako već sve riješiti.

Male i velike pobjede

Ponekad zaista nismo svjesni da su za neke stvari potrebne godine. Barem za one najbolje, ili one nama najvažnije. Te iste godine mogu poslužiti i kao test da vidimo koliko nam nešto znači i želimo li to istim intenzitetom kao na početku. Svojevremeno sam pisala o tome da naše vrijeme nije ništa drugo nego šparkasa u kojoj skupljamo sva svoja mala ili velika dostignuća, male ili velike pobjede. Ono što smo ostvarili, pa iako to u datom trenutku, izdvojeno od svega, izgledalo nevidljivo i nevažno. Maleno.

Istina, postoje razdoblja u kojima u tu istu šparkasu svoga vremena nećemo moći ubaciti ništa. Slično kako to funkcionira i s novcem. O nama ovisi hoćemo li u tim razdobljima svojim nestrpljenjem otključati šparkasu i pohlepno uzeti ono što smo marljivo skupljali do onoga trenutka u kojem više nismo imali ništa za ubaciti. Ako smo, primjerice, skupljali za putovanje, a iznos u šparkasi je bio dostatan za torbu, o nama ovisi hoćemo li tu torbu zaista i kupiti i zaboraviti na ono sanjano putovanje. Isto je sa željama i ciljevima.

Jesmo li spremni čekati i ulagati? Iako u tim lošim razdobljima ubacujemo mrvice koje se ne čine dostatnima za ono što smo naumili?

Poslije kiše dolazi sunce

Nerijetko se dogodi da su nam životi samo skup nikad nastavljenih početaka. Početaka punih elana i optimizma koje nismo nahranili svojim strpljenjem i ustrajnošću. Mudrošću da njihov nastavak često neće imati potporu našeg prvotnog zaleta i čiste vizije. Dođu dani prepuni problema koji nas nose miljama daleko od onoga što želimo. Razvlače nas, bacaju i trgaju na sve strane. Gubimo kontinuitet sa samima sobom. Predajemo se pred svakodnevnim tričarijama i sadržajima koje nam život u tom trenutku nameće. I nerijetko upravo tada odustajemo.

Od svoje vizije, od onoga što nas u suštini čini nama. Kupujemo tu torbu da nam trenutno izmami osmijeh na lice, a nedugo zatim je bacamo u kut ormara. Kada dođe pravo vrijeme, krenut ćemo ispočetka. Razmišljati o sebi. Planirati za sebe. Raditi na sebi. Često kupujemo tu torbu da bismo na okrutan način zaboravili ono što smo umjesto nje htjeli imati. Uvjereni smo da je sve protiv nas, da nam vrijeme ili život nisu naklonjeni i zaboravljamo najveću stvar. Vrijeme i život često nas neće maziti. Puno češće no što bismo to htjeli. Ipak, sami sebi uvijek možemo biti naklonjeni, uvijek možemo držati svoju stranu. Usprkos svemu. Najviše u vremenima u kojima se čini da nam se pred očima rasipa sve na čemu smo radili, da predugo stoji nešto za što smo sami zaključili da je već odavno trebalo biti ostvareno, da i sami pomalo zaboravljamo prema čemu smo i zašto krenuli.

Svatko najbolje za sebe zna što je to za njega.

Kiša je vrijeme naše pripreme, rada i ustrajnosti. Suočavanja s problemima, a nerijetko i boli. Spremnosti da priznamo sami sebi bez ljutnje - sada nije vrijeme, ali sada, ne nikada. Spremnosti da pogledamo preko tog oblaka i ne zaboravljamo onaj dio u sebi koji zbog nekoliko kapi kiše sami sebi prečesto oduzimamo.

Shvatila sam to prije nekoliko dana kada sam dobila vijesti koje sam jako dugo čekala. Nakon dugog razdoblja kiše koja mi je nemilice padala po ramenima. Razdoblja u kojem sam, ni sama više ne znam kako, tvrdoglavo odlučila da neću odustati. Da ću držati taj kišobran dok mi ruke ne otpadnu. I kiša je stala, a vijesti su došle. Vjerujem da ću vam o tome ubrzo moći puno više pisati i tome se neizmjerno veselim.
Do onda, ako kod vas trenutno kiši, držite taj kišobran visoko. Kiša će stati. Vi nemojte.