Ništa što je do tada proživjela, a toga nije bilo malo, nije moglo pripremiti liječnicu Lovorku Barbir za ono što je uslijedilo nakon epizode tahikardije i četiri dana glavobolje. Tog jutra, 25. veljače 2022., specijalizantica kliničke radiologije, tada u 36. godini, smušena je ustala iz kreveta. Počelo je naglo: prvo nije znala zatvoriti pastu za zube, a poslije ni staviti tost u toster. Tada joj je stigla poruka, a ona je uspjela prepoznati samo ime pošiljateljice i još jednu riječ, potom je prolila vodu, s neshvaćanjem gledala titlove na televiziji. Bila je toliko zbunjena da se nije ni uspjela zabrinuti niti je prepoznala što joj se događa, a panika ju je uhvatila tek kad je ušla u radnu sobu i ugledala svoje stručne knjige i vidjela da ne razumije naslove.
Pokušala je nešto reći, ali ispuštala je neartikulirane zvukove, misli su joj bile u glavi, ali nisu izlazile van. Lovorka je imala moždani udar. Mlada liječnica, od 2016. zaposlena u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici "Dr. Juraj Njavro" u Vukovaru, u to je vrijeme bila na specijalizaciji u KBC-u Osijek, na čiji je hitni prijem tada i dospjela. Rođena je u Slavonskom Brodu, medicinu je diplomirala 2012. i prvi posao koji je dobila bio je u sanitetu u razminiranju. Nešto više od godinu dana na terenima od Slavonije, preko zadarskog i šibenskog zaleđa do Like i Gorskog kotara naučilo ju je mnogo čemu i pripremilo za sljedeći korak - Zavod za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije u Osijeku. U taj se posao odmah zaljubila. Bilo je stresno, ali obožavala je uzbuđenje, adrenalin, timski rad, brzinu hvatanja informacija i odlučivanja. Napustila ga je najviše zbog zdravstvenih razloga. Zakomplicirali su joj se, naime, bubrežni kamenci, a bolovi su, kaže, bili takvi da u mukama doslovno lupaš glavom o zid da te manje boli bubreg. Bio se potpuno začepio, pa su za liječenje bili potrebni i operacija i razbijanje valovima koje je potrajalo dva-tri mjeseca. Zaključila je tada da joj je bolje odmaknuti se od terenskog rada u 12-satnim smjenama. Izašli su baš natječaji za specijalizacije, javila se u Vukovar i dobila specijalizaciju iz radiologije.
NEIZBJEŽNA OPERACIJA
Moždanom udaru prethodila je drugačija zdravstvena kriza - otprilike godinu dana prije Lovorku su snašli izuzetno jaki bolovi u abdomenu, u području gušterače. Pretragama je otkriven tumor koji je vrlo brzo rastao zbog čega se upalilo okolno tkivo - u mjesec dana od dijagnoze do operacije narastao je tri centimetra. Operacija je bila neizbježna jer je taj tip tumora otporan na kemoterapiju i zračenje. Srećom, otkriven je u pretkanceroznoj fazi.
- Taj se tip tumora obično događa poslije šezdesete, češće ženama jer je hormonski ovisan. Nemam obiteljsku predispoziciju pa je onkologinja pretpostavila da je nastala mutacija de novo, neka samo moja mutacija koja je izazvala bolest. Operirana sam na Merkuru u Zagrebu, odstranjeni su mi limfni čvorovi, dio crijevne maramice i slezena, sve mjesta mogućih metastaza. Oporavljala sam se gotovo devet mjeseci, jer došlo je do nekih komplikacija, a ponovo sam imala i operaciju bubrega - govori liječnica. Kad je mjesecima kasnije sva smetena stigla na hitnu, prvo je pomislila da je krivac za neurološki deficit metastaza, jer tlak i puls bili su joj dobri. No, izlazeći s hitnog snimanja na MR-u, ugledala je izbezumljena lica kolega i kolegica i čula da joj govore da ima moždani, ali tu vijest nije još mogla proraditi. Neurolozi su pomišljali na trombolizu, razbijanje tromba lijekovima, no tada su se intervencijski radiolozi, koji sada u Osijeku provode nacionalni program trombektomije, mehaničkog uklanjanja tromba, konzultirali s mentorima u Zagrebu te su se odlučili za taj zahvat.
- Trombektomiju su izveli moj mentor prim. dr. sc. Gordan Šarić i kolega s fakulteta i specijalizacije dr. Vjekoslav Kopačin. Među kolegama s kojima sam svaki dan radila osvijestila sam da sam ja ta osoba koja leži na stolu i da sam sada u ulozi pacijenta - sjeća se Lovorka trenutaka u kojima je postala svjesna svoje situacije.
OTVOR NA SRCU
Nakon zahvata tri je dana provela na intenzivnoj, a potom je prebačena na odjel jer se morao otkriti uzrok moždanog udara. Mlada žena, naime, nije imala nikakve faktore rizika - bila je uredne težine, imala je normalan tlak, masnoće i šećer, vježbala je. Zbog aritmija koje je imala u prethodnom razdoblju uslijedila je kardiološka obrada koja je otkrila razlog. Bila je to urođena srčana mana.
- Ustanovljeno je da imam komunikaciju između lijeve i desne strane srca u pretklijetkama ili atrijima. Tu sam imala otvor koji se po rođenju treba zatvoriti, no moj je ostao otvoren i kroz njega su se miješale venska i arterijska krv. Zbog toga je nastao tromb koji je kroz krvne žile otplovio u mozak - govori Lovorka. Aritmije, točnije tahikardije, pojavile su joj se nakon uklanjanja slezene kada je morala ponovo primiti neka cjepiva. U dva-tri navrata imala je vrlo visoke otkucaje, do 203 u minuti u mirovanju. I tada je završila na hitnoj te je dobila terapiju za zaustavljanje aritmija. Liječnici su tragali za uzrokom, mislili su da su ih možda potaknula cjepiva koja je Lovorka primala s razmacima od mjesec dana, potom su posumnjali na štitnjaču, no svi su nalazi bili uredni. Vratila se na posao, uzimala lijekove i nije više tome pridavala posebnu pozornost jer je i dalje bila u obradi. No, tada se, nekoliko dana prije moždanog, pojavila tahikardija koju je smirila lijekom, a uslijedila je kontinuirana glavobolja. Inače je nikad nema, a tad su joj se bolovi koncentrirali iza lijevog oka, na mjestu s kojeg je kasnije uklonjen tromb. Nakon svega Lovorki je jasno da je još u mladosti bilo pokazatelja njenog stanja, ali nisu bili prepoznati. U prvom razredu srednje liječnica na sistematskom čula joj je šum na srcu i uputila je na ultrazvuk srca, ali tadašnji uređaji nisu mogli otkriti manu. Sve je izgledalo dobro i nastavila se baviti sportom. Događale su joj se nesvjestice, kratak dah, brže se umarala kod tjelesnih napora, no uvijek se to objašnjavalo pubertetom, hormonskim promjenama, naglim rastom. Išla je kasnije i na širu obradu, ali ništa nije pronađeno.
DIVLJA ČVORIŠTA
Neposredno nakon moždanog, otvor u srcu ustanovljen joj je tzv. bubble testom kod kojeg se pacijentu aplicira kontrastno sredstvo u mjehurićima, a liječnici pomoću ultrazvuka koji se uvodi kroz jednjak prate prolaze li mjehurići srcem i kojom brzinom. Potvrđeno je da prolaze s lijeve na desnu stranu, što je značilo da Lovorku čeka još jedan zahvat. Tri mjeseca poslije moždanog operirana je u KB-u Dubrava. Radili su joj ablaciju, spaljivanje ili neutraliziranje čvorišta na srcu koja bacaju aritmije.
- Određena čvorišta provode električni signal kroz srce, a možete imati i divlja čvorišta. Kod mene su ona uzrokovala tahikardije. Liječnik uređajem prolazi kroz žile od prepone do srca, prepoznaje ta mjesta i pokušava ih spaliti kako bi ih neutralizirao. Postavljen je i poseban okluder koji je zatvorio otvor između atrija. "Zaključali" su ga posebnom tehnikom te sam prvih mjesec dana morala strogo mirovati dok endotel, odnosno tkivo srca, ne počne prerastati preko zatvarača. Nakon toga možete se normalno kretati, ali bez planinarenja, ronjenja i aktivnosti s velikim promjenama tlaka. Kontrolni ultrazvuk tri mjeseca poslije zahvata pokazao je da se rupa potpuno zatvorila - objašnjava dr. Barbir. To ujedno znači da je rizik za moždani, što se tiče ovog uzroka, za nju neutraliziran pa se mogla posvetiti oporavku. Uza sve, njen se organizam morao naviknuti na novu situaciju jer je prekinuto miješanje venske i arterijske krvi te je počeo drugačije funkcionirati.
NA OPORAVKU
Manje-više svi neurološki deficiti Lovorki su nestali odmah nakon trombektomije. Počela je govoriti i sve je razumjela, no zamijetila je da joj se malo otežalo čitanje i pisanje i zamjenjivala je neke riječi u govoru. Logoped joj je objasnio da je potrebno određeno vrijeme za oporavak, jer ipak je jedan dio mozga trajno oštećen zbog prekida dotoka kisika. Prva dva mjeseca imala je kontinuiranu glavobolju, što je također normalno jer mozak prolazi određene kemijske procese nakon traume. Zato je često bila u zamračenom prostoru, trebali su joj mir i tišina, smetali su joj buka i bljeskovi televizora pa je potpuno prestala gledati televiziju, smetalo joj je i gledanje u ekran mobitela pa ga je svela na najnužnije poruke. Bila je zaboravljiva i zbunjena. Nastojala je uzimati što manje tableta protiv bolova, a dok je čekala operaciju srca, pila je tablete za razrjeđivanje krvi. Shvatila je da mora samu sebe rehabilitirati pa je i osmislila kako - odabrala je jednu od tanjih knjiga koju prije nije čitala i počela čitati, jedan dan jednu stranicu, drugi dan možda dvije. Uvela je dnevnik čitanja, pa bi čitala odlomak po odlomak, radila bilješke i tako vježbala i čitanje i pisanje.
- I za dva mjeseca pročitala sam knjigu od stotinjak stranica - smije se danas.
- Govor sam vježbala u stalnoj komunikaciji s ukućanima, a kako bih izbrusila finu motoriku ruku, jer primijetila sam da mi nije lako zakopčati gumbe ni napraviti još neke pokrete, počela sam vesti. Vezenje zahtijeva jako finu motoriku, a znala sam vesti jer sam kao dijete vezla s bakom. U početku sam bila nespretna, ali i stvarno uporna, pa sam nakon dva-tri mjeseca pisanja i vezenja primijetila da više uopće i nemam problem. Jedino su mi još malo problematične brojke, jer zahtijevaju veći fokus i koncentraciju, a ja sam izuzetno vizualni tip. Ako ih zapišem, lako ću izračunati, ali ako moram u glavi, to ne ide - kaže.
BEZ PLANOVA, SAMO SNOVI
Lovorka se nije libila potražiti psihološku pomoć, jer joj se bilo mentalno vrlo teško nositi sa svime što joj se dogodilo u samo godinu dana. Bilo joj je teško sve složiti u glavi, no razgovori sa psihologom pomogli su joj da uspostavi red i pronađe smjerove u kojima će razvijati sebe i svoj životni stil kako bi bila funkcionalna osoba.
- Imaš dana kada si dolje, ali i onih kada si gore. Shvatila sam da su liječnici tu da mi pomognu u trenucima kada ja sama ne mogu, ali sve ostalo je na meni i moram preuzeti odgovornost za sebe. Danas više nego ikad prije vježbam, idem na jogu, slikam, crtam, meditiram, odlazim u prirodu, potražim psihološku pomoć ako mi je potrebna. U situaciji s gušteračom dogodio mi se trenutak u kojem sam shvatila da ću biti ili žrtva ili borac, da ću si odmoći ili pomoći. Pa sam odlučila da ću si pomoći - pozitivna je Lovorka iako ju je mnogo toga pogodilo u mladoj dobi i u kratko vrijeme. Njen je moto: Život se živi, život se ne planira. To želi prenijeti i pacijentima, pa im uvijek poručuje da žive svoj život i da su sami sebi najveća pomoć, a kada to više ne mogu biti, neka se ne ustručavaju potražiti pomoć od obitelji, liječnika, prijatelja...
Danas se osjeća dobro, radi, zabavlja se, sretna je i zadovoljna. Redovno odlazi na kontrole. Nakon operacije ostala joj je trećina gušterače koja je funkcionalna i Lovorki se nije razvio dijabetes, ali kontrolira šećer i pridržava se pravila prehrane kod dijabetesa, pazi da se ne udeblja i da se dovoljno kreće.
- Vrlo sam svjesna svega što mi se događa, naučila sam osluškivati svoj organizam. Tako je i s bubrezima, tu sam prava veteranka, pa znam kada uzeti terapiju, kada pričekati, a kada se javiti u bolnicu jer je izašlo iz okvira mojih mogućnosti. Imam kamenja za prilaz kući izgraditi - u šali kaže.
- Stalno mi se vraćaju. Vjerojatno je u pitanju neki metabolički poremećaj na razini bubrega, nastojim piti što više vode, filtriram je, ali očito moj organizam ne može to do kraja iščistiti pa se stvaraju. Život ju je naučio da se ne živcira zbog svakodnevnih problema, jedina prava briga dobrobit joj je njenih najmilijih, a sve ostalo, kaže, bit će. Za budućnost nema planove, pa više nema ni planer, to joj je savjetovao psiholog. Ima snove i želje koje će si nastojati ispuniti, a prvi je na redu specijalistički ispit, jer se zbog 20 mjeseci bolovanja specijalizacija nažalost oduljila. Na poziv Udruge Cerebro sudjelovala je na Danu crvenih haljina, akciji posvećenoj podizanju svijesti o moždanom udaru kod žena i u dokumentarcu snimljenom tim povodom. Njene su poruke jasne: - Dva puta sam se suočila s time da imam vijek trajanja. Rekla sam si stoga da ću živjeti život punim plućima i to mi je jedna od najboljih odluka - naučiti reći ne svemu onome što mi ne odgovara i pronaći svoje izvore zadovoljstva. Lovorka voli putovanja i glazbu pa dok ovo čitate, već se vratila u Vukovar s koncerta Metallice u Milanu.