Ovo su najčešći dječji strahovi, pomognite djeci da se suoče s njima i uspješno ih nadvladaju

Strah od mraka, od čudovišta koja vrebaju iz tog mraka, od pasa... neki su od uobičajenih dječjih strahova koji ponekad mogu prerasti i u pravu fobiju. Roditelji nerijetko nisu sigurni kako pomoći djeci, a isto tako ne razumiju uvijek što je uzrokovalo strahove.

- Uzroci dječjih tjeskoba i strahova često su izvan naše kontrole i mogu se kretati od genetskih do okolišnih - kaže Megan Jeffreys, pedijatrijska psihologinja u Dječjoj bolnici Phoenix. - Općenito, razvoju fobija pridonosi nekoliko čimbenika. Prvo, neka djeca su biološki osjetljivija na razvoj anksioznih poremećaja - ako roditelj ima anksiozni poremećaj, vjerojatnije je da će dijete razviti fobije. Osim toga, i djetetovo životno iskustvo može igrati ulogu u tome hoće li razviti fobiju i kakav će oblik ona dobiti.

Evo i nekih od najčešćih dječjih strahova.

Niktofobija, strah od mraka

Ruku na srce, koje dijete nije barem jednom pokazalo strah od mraka? No, pitanje je u kojim okolnostima taj strah prelazi u fobiju.

- Problemi sa strahom od mraka postaju izraženiji kako se djetetova mašta razvija, a to je obično između treće i šeste godine - kaže dr. Zishan Khan, psihijatar za djecu i odrasle. - Ne odnosi se to na dijete kojem je neugodno biti samo u mračnoj sobi. Strah od mraka često proizlazi iz izloženosti strašnim pričama, filmovima ili čak razgovorima koje djeca čuju. Pod tim utjecajem djeca potencijalne događaje zamišljaju kao katastrofu u situaciji u kojoj u zamračenom prostoru ne mogu jasno vidjeti što se događa. Takav strah može biti vrlo intenzivan.

Strah od povraćanja je među najčešćima

Jedna od najčešćih fobija koju kod svojih malih pacijenata viđa neuropsihologinja Kimberly Williams intenzivan je strah od povraćanja, odnosno emetofobija. Može se javiti kod djeteta koje je doživjelo posebno težak incident povraćanja ili je možda svjedočilo tome kako netko drugi povraća i bilo užasnuto onim što je vidjelo. Pored toga, ovaj se strah može razviti i spontano.

- Ova fobija može poremetiti svakodnevni život, čak i ovladati djetetovim životom te utjecati na pohađanje škole, druženja s prijateljima, obiteljske večere - navodi neuropsihologinja Williams i dodaje: - Od tog početnog lošeg iskustva mozak povezuje mučninu s opasnošću i tako nastaje petlja straha. Tada se djeca, osim što strahuju od povraćanja, još i brinu zbog svega što povezuju s povraćanjem i što im uzrokuje mučninu. Na primjer, mogu odbiti vožnju automobilom zbog straha da će osjetiti mučninu ili mogu izbjegavati jesti određenu hranu koju povezuju s pojavom mučnine.

Kinofobija, strah od pasa

Nije neobično da djeca razviju strah od pasa nakon izravne negativne interakcije, tj. ako je pas na njih lajao, skakao ili ih je čak ugrizao. Kinofobija se može razviti i promatranjem tuđe prestrašene reakcije na pse ili slušanjem strašnih priča o napadima pasa.

- Mala djeca mogu biti u strahu od pasa jednostavno zbog njihovih nepredvidivih pokreta, glasnog lajanja ili, kod krupnijih pasa, zbog toga što su višestruko veći od djeteta. Strah se može generalizirati s jednog strašnog susreta na sve pse, bez obzira na njihovu veličinu ili temperament - upozorava terapeutkinja Sarah Kipnes.

Tripanofobija, strah od igala

Nijedno dijete neće s radošću ići na injekciju i to nije zabrinjavajuće. Ali taj otpor u nekim slučajevima može napredovati od jednostavnog straha do teške fobije.

- Možemo reći da dijete ima fobiju od igala kada razina stresa otežava normalne preglede pedijatra, jer je dijete toliko uznemireno zbog mogućnosti vađenja krvi, cijepljenja ili druge igle da to izbjegava pod svaku cijenu - kaže Ferdinando Palumbo, dječji terapeut.

Ova fobija, procjenjuje se, pogađa deset posto djece, a obično postaje očita u dobi od pet i pol godina. Uobičajeno se smanjuje kako dijete raste, pa će do desete ili dvanaeste godine biti mnogo rjeđa.

Terafobija, strah od čudovišta

Jesu li ispod kreveta, u ormaru ili čuče kod prozora? Uobičajeni strah od čudovišta može sprečavati dijete da se opusti i zaspi ili da uđe u mračnu sobu. Terafobija pogađa predškolce i osnovnoškolce, ali obično jenjava s godinama. Iako se odnosi na nepostojeća bića, važno je da roditelji shvate ozbiljno dijete koje proživljava ovaj strah, ističe Kathy Richardson, savjetnica za mentalno zdravlje na Lebanon Valley Collegeu u Pennsylvaniji.

- Mala djeca ne mogu logično razmišljati, ali njihova mašta radi 200 na sat. To znači da im roditelji moraju pomoći u suočavanju sa strahom - kaže Richardson.

Kako pomoći djetetu

Dijete koje ima fobiju obično će dati sve od sebe kako bi izbjeglo problem koji mu izaziva strah ili tjeskobu. No, ono što stručnjaci savjetuju potpuno je suprotno - za kontroliranje fobije najbolje je suočiti se s njom.

- Primjerice, dijete koje se boji da će ga ugristi pas nastojat će izbjegavati pse. No, tako neće imati priliku naučiti da je većina pasa neopasna, a možda čak i zabavna za igru - objašnjava psihologinja Jeffreys. - Cilj je u liječenju specifične fobije pomoći djetetu da nauči kako je objekt njegove fobije siguran, a to se obično postiže postupnim izlaganjem objektu koji izaziva strah.

Ključno je za prevladavanje dječjih strahova i roditeljsko pomaganje djetetu da se suoči sa strahovima. Pritom trebaju biti suptilni i dati djetetu izbor za sudjelovanje u aktivnosti, a istovremeno osigurati dovoljno nisku razinu straha kako bi iskustvo bilo pozitivno. U primjeru straha od pasa preporuka je da dijete provede neko vrijeme u sobi s malim psom koji je na uzici, prije nego što mu predstavite većeg psa, poput zlatnog retrivera, predlaže psihologinja Jeffreys. Roditelji mogu biti i uzor koji pomaže uvjeriti dijete da je situacija sigurna. Na primjer, ako dijete vidi da mama ili tata maze psa, to mu pomaže da se uvjeri da je takva aktivnost sigurna. Navodimo još neke načine pomoći.

Nagrađivanje hrabrosti: Uvedite male, zgodne nagrade za hrabro ponašanje. To može biti korisna tehnika jer djetetu može biti uzbudljivo suočiti se sa strahom i još za to nešto dobiti.

Potvrdite djetetove emocije: Odrasli lako vide da dječji strahovi dobrim dijelom nisu utemeljeni na stvarnosti, no djeca to još ne mogu znati. Može biti primamljivo pokušavati ih uvjeriti da to "nije ništa strašno", no takvo umanjivanje često pogoršava strah, navode psiholozi. Umjesto toga, možete reći, primjerice: "Vidim koliko si uplašen/uplašena" ili potaknuti dijete da imenuje ono čega se boji i što osjeća. To pomaže djeci da se osjećaju viđeno, sigurno i zaštićeno.

Intervenirajte: Boji li se dijete čudovišta, možete mu pokazati kako ih pobjeđujete, primjerice, pretvarajte se da prskate sprej protiv čudovišta ili provjerite mjesta na kojima se, u djetetovoj mašti, čudovišta skrivaju. Time pružate djetetu osjećaj kontrole nad strahom.

Stručna podrška: Ako ne možete pomoći djetetu da samostalno prevlada fobiju, potražite stručnu pomoć. Jednako učinite i ako se problem s vremenom povećava unatoč vašim naporima ili ako traje dulje od šest mjeseci.