Prema posljednjem Popisu stanovništva iz 2021., u Hrvatskoj su tada živjele 244 osobe od stotinu i više godina, a prema HZMO-u, mirovinu prima oko 380 stogodišnjaka i starijih. Bez obzira na to koji od ta dva podatka daje točniju sliku, možemo reći da jedan do dva posto svih hrvatskih stogodišnjaka živi u Domu za starije osobe Maksimir u Zagrebu. Preciznije, od ukupno 422 korisnika njih 90 starije je od 90 godina, 25 ih ima više od 95 godina, a četvero ih je starije od stoljeća.
Posjetili smo tu svojevrsnu zagrebačku mini plavu zonu, kako nazivaju regije s većim brojem dugovječnih ljudi, ne bismo li od nekoliko seniorki čuli što misle da je zaslužno za njihov iznadprosječno dug životni vijek. Je li to zrak, voda, hrana, genetika, sport, rad, snaga duha... sve to zajedno ili nešto deseto?
Znamo da je longevity trend, no baš suprotno nastojanjima da se produlji život, naše sugovornice nisu svjesno ulagale napore da bi doživjele visoke godine. U njima ne vide nešto posebno i gotovo sve na prvo mjesto stavljaju ljubav prema životu. To ističe i najstarija stanarka doma, 106-godišnja Hilda Hećej, koja ujedno i najdulje koristi domske usluge - onamo je stigla još 1983. i definitivni je dokaz da preseljenje u dom ne znači i oproštaj od životnih radosti.
I dati i dobiti po glavi
- Zadovoljna sam životom i volim živjeti! - ističe pa duhovito, šarmantno i pomalo odrješito iznosi "recept" za dug život. - Uvijek sam radila što sam htjela, malo sam ja dobila po glavi, ali su i oni dobili po glavi. A za dugovječnost su potrebni neprestano kretanje i drskost i naporan rad oko onoga što te zanima. Volim opasne situacije, što opasnije, to bolje. Važno je biti i tvrdoglav, iako to možda nije dobro reći - kaže nekadašnja kustosica, knjižničarka, suradnica partizana u Drugom svjetskom ratu, atletičarka i gimnastičarka, a i prvakinja Jugoslavije u nekim kategorijama.
Rođena je, kaže, u krevetu, a taj je krevet bio u Suhopolju, malom selu kod Virovitice. Suprug joj je umro prije više od 40 godina, ima dvoje djece, unuke. Zanimaju je ljudi i sa svima se slaže. Jede sve, pije vodu. Voli sve sportove osim tenisa, posebno jahanje na dobrom konju, a ne na magarcu. Na pitanje u kojim je sportovima bila prvakinja, šaljivo odgovara: - U svima, osim u tenisu!
Svakodnevno Hilda provodi vrijeme s mlađom sestrom, 98-godišnjom Biserkom Tompak, koja je također korisnica doma. Sestre kao sestre, vole se, malo se i porječkaju, no bilo bi čudno da je drugačije. Starija sestra nešto slabije čuje, pa joj mlađa pomaže u komunikaciji kad zatreba. Biserka ne zna koji je razlog njihove dugovječnosti, jer od šestero braće i sestara ostale su njih dvije, no sigurno ima nešto u genima, jer majka im je živjela 102 godine. Ide na pjevanje, a voli i čitati, uglavnom biografije poznatih ljudi. Na televiziji gleda samo krimiće. I Hilda gleda televiziju, iako tvrdi da ništa ne valja, a najviše gleda političke emisije. Na pitanje hoće li izaći na predsjedničke izbore, Biserka odgovara da svakako hoće, dok Hilda domeće da se još nije rodio taj za koga bi ona glasala.
Na skijama do 90.
Kako nam je rekao ravnatelj doma Hrvoje Šimunović, Biserka je smještena u podružnici u nedalekoj Augustinčićevoj ulici, a donedavno je tamo živjela i Hilda, no zbog promjena u zdravstvenom stanju premještena je u stacionar u glavnoj zgradi. Dodaje kako je njegovo iskustvo i iskustvo djelatnika doma u radu s osobama u vrlo visokoj dobi stvarno odlično:
- Puno mudrosti se može čuti od njih i u razgovoru s njima puno učim. To su mudre glave koje znaju razveseliti pravom rečenicom u pravom trenutku. S druge strane, svaka im naša topla riječ puno znači.
Došli smo u razgovoru i do dana studiranja, pa smo doznali da je Biserki, po struci mikrobiologinji, na fakultetu predavao Andrija Štampar, utemeljitelj javnog zdravstva na ovim područjima i jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije.
Svijet je malen, još se jednom pokazalo, jer Štampar je predavao i danas 94-godišnjoj Veri Amšel, također jednoj od domskih seniorki s kojima smo razgovarali. Koliko smo čuli, nisu ga zapamtile kao najugodnijeg profesora.
Vera, za razliku od Hilde, obožava tenis. Bila je svestrana sportašica, pa i članica teniske reprezentacije do 1964. godine. Bila je gimnastičarka i skijašica, a posljednji put se skijala prije četiri godine, sa svojih 90, i to na skijalištima u Njemačkoj, kaže.
- Živjeli smo jako teško, pa ne znam kako sam toliko poživjela, no istina je da svi u mojoj obitelji žive preko 90 godina, unatoč velikim udarcima. Prvo smo bili izbjeglice, a kad smo se konačno skučili, izgorjela nam je kuća pa smo morali počinjati ispočetka - govori nekadašnja liječnica školske medicine.
Cijeli se život brinula i o ranču, imali su voćnjak, povrtnjak, vinograd, bilo je tu stalno puno posla. Njezin suprug, također liječnik, stomatolog, rano je umro. Rekao joj je neka radi što hoće, samo neka ne proda ranč. Uz obitelj, kuću, posao, sport, zemljoradnju, vremena za dokolicu nije bilo.
- Nikada nisam sjedila, stalno sam nešto radila i nekamo išla - kaže, a nama se čini da upravo tu leži dio odgovara na pitanje o dugovječnosti. Vera je bila izuzetno aktivna i mobilna, do prošle je godine vozila automobil pa odlazak u dom nije baš dobro primila. Pomaže joj u prilagodbi što povremeno ode do stana koji ima u blizini, da razbije domsku rutinu.
Njezina imenjakinja Vera Vandek ima 93 godine i misli da nema neke tajne ili recepta za dugovječnost, sve je pitanje genetike. Voli čitati, pa se raduje knjigama, posebno onima Julijane Matanović i Mirjane Krizmanić. Bila je keramičarka, završila je Primijenjenu, raditi je počela još 1949., surađivala je i s nekim umjetničkim imenima. Životni udarci nisu je mimoišli, izgubila je odraslog sina, a prije tri godine umro joj je i muž. Mladost nije provela u obilju, ali pamti brojne lijepe trenutke. Ne sviđa joj se kuda svijet ide i ne bi voljela biti mlada u današnje doba.
Vesele se novim danima
U domu se sklapaju prijateljstva, korisnici se združuju i razdružuju, a to je izraženije kod onih koji se uključuju u slobodne aktivnosti. Kako kaže socijalna radnica Željka Dugandžić, često se isti korisnici uključuju na sve moguće aktivnosti, kojih u Domu Maksimir ne manjka, dok se drugi, nažalost, uopće ne uključuju. Jedna od onih koji sudjeluju u aktivnostima je 93-godišnja Marija Pavković. Obožava glazbu i pjevanje pa pjeva u zboru, a voli i ples.
- U zboru nas je 24, više žena nego muškaraca, ja sam prvi sopran. Petkom imamo večeri s pjevanjem, sviranjem i plesom, a posljednji petak u mjesecu slavimo sve rođendane iz tog mjeseca. Inače me boli noga, ali kada krene glazba, kao da nema problema. Nedavno sam plesala i tvist, mislila sad da neću moći, ali išlo mi je. Muzika ima tu moć - naglašava.
Marija je bila učiteljica, radila je i u računovodstvu, a s prijateljicama iz Učiteljske škole desetljećima se redovito sastajala svaki mjesec. Sada su ostale njih četiri, sve žive u domovima, još se čuju. Iako je život nije mazio, i dalje je optimistična. I još se voli dotjerati.
- Jako volim život, život treba živjeti, jer život je lijep. Ako osjetim tugu, onda se malo trgnem, pročitam ili pogledam nešto zabavno, što je malo teže, jer imam problema s očima, ali zabavim se nečim, prošećem, odem u park. Poživjela sam, iako me zdravlje nije baš služilo, najviše me muči reumatoidni artritis i sve što ide s njim - govori nam.
Ima u domu ljubavi, i to dosta, kako se tko snađe, vrckave su naše sugovornice, no Mariju i dalje drži ljubav prema pokojnom suprugu koji je umro prije 30 godina i bio je, kaže, najbolji suprug na svijetu. Gubicima tu nije bio kraj, izgubila je i kćer jedinicu, ali i dalje osjeća snažnu povezanost s njih oboje. Obožava svoje troje unuka i ponosna je na to kakvi su ljudi.
Marija piše pjesme, zapisuje i neka svoja razmišljanja, pa nam je darovala svoj tekst o trećoj životnoj dobi. "Nikada nismo prestari kako bismo iskusili nove ideje, upoznali nove ljude. Smijali se od srca i iskoristili svaku priliku koja nam kuca na vrata", piše u njemu.
Sličan optimizam dijeli Ana Rašić koja ima 91 godinu. Maksimirski dom doživljava kao svoj drugi dom i ondje se dobro osjeća. Udovica je 15 godina, a živi, kaže, zbog svoje djece, unuka i praunuka, oni su joj najveća radost. Naradila se u životu, radila je u ugostiteljstvu, bio je to težak posao. Dođe i njoj tuga, ali ne prepušta joj se.
- Volim pjesmu i ples, idem na zbor, u dramsku skupinu, na kreativne radionice. Veselim se Božiću i blagdanima koje uvijek provodim s obitelji. Imamo priredbe i u domu i to je važno za dobru atmosferu - kaže Ana. Dodaje da redovito kontrolira zdravstveno stanje, a na bolest ne voli misliti. Veseli se životu i svakom novom danu i stalno ima nadu da će se nešto lijepo dogoditi.
Aktivnosti za tijelo i um
Naglasak je u njezi i skrbi za korisnike Doma za starije osobe Maksimir na zdravlju, no nude i širok spektar aktivnosti koje potiču fizičku i mentalnu aktivnost. Ravnatelj Hrvoje Šimunović spominje kreativne radionice, plesne grupe, Maksimirske mažoretkinje, društvene igre, grupnu gimnastiku, nordijsko hodanje, edukacije, predavanja, odlaske na koncerte..., a imaju i Gerontološki centar za vanjske korisnike. Često njihovi štićenici odlaze u šetnju u maksimirsku šumu koja je na pet minuta hoda. Nastoje, kaže ravnatelj, osluškivati potrebe i želje korisnika, pa i uvoditi nove aktivnosti, a korisnici sudjeluju i u kreiranju jelovnika te svaki tjedan daju primjedbe na ranije jelovnike i predlažu što bi se moglo prilagoditi.
- Nije lako, naravno, zadovoljiti potrebe 422 osobe, ali baš zato ih uključujemo u rad i predlaganje, kako bi bili što zadovoljniji. U podružnici u Augustinčićevoj smještene su samo potpuno samostalne osobe, to su usluge prvog stupnja, dok u glavnom objektu u Hegedušićevoj imamo prvi, drugi, treći i četvrti stupanj. Drugi stupanj je za osobe koje trebaju djelomičnu pomoć, treći za one koje su ovisne o tuđoj pomoći i njezi, dok je četvrti stupanj odjel za Alzheimer u kojem imamo deset mjesta - kaže ravnatelj Šimunović. Godišnje prime pedesetak novih korisnika, iz čega se može zaključiti da se na dom dugo čeka. Korisnicima osiguravaju primjerenu zdravstvenu skrb i svatko tko zatreba viši stupanj skrbi sigurno će ga i dobiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....