‘On je psihopat!‘: Što zapravo znamo o antisocijalnom poremećaju ličnosti?

Kada čujemo izraz antisocijalni poremećaj ličnosti, mnogima na pamet prvo padaju filmski negativci, beskrupulozni kriminalci ili osobe koje bez imalo grižnje savjesti nanose štetu drugima. Popularna kultura desetljećima je gradila sliku „psihopata“ kao hladnokrvnog manipulatora koji ne osjeća ništa i ne mari ni za koga. No stvarnost je, kao i obično kada je riječ o ljudskoj psihi, znatno složenija od stereotipa.

Antisocijalni poremećaj ličnosti pripada skupini poremećaja ličnosti, odnosno trajnih obrazaca doživljavanja, razmišljanja i ponašanja koji značajno odstupaju od očekivanja okoline te uzrokuju teškoće u odnosima, radu i svakodnevnom funkcioniranju.

Ne radi se o povremenim lošim odlukama ili sebičnim postupcima kakve svi ponekad činimo, nego o dugotrajnom obrascu ponašanja prisutnom kroz godine i u različitim životnim okolnostima.

Kako nastaje antisocijalni poremećaj ličnosti?

Jedna od najčešćih zabluda jest uvjerenje da se ljudi s antisocijalnim poremećajem ličnosti jednostavno rađaju takvi. Iako istraživanja pokazuju da određene nasljedne osobine i temperamentne karakteristike mogu povećati rizik za razvoj ovog poremećaja, suvremena psihologija i psihijatrija odavno su napustile pojednostavljene ideje prema kojima je za sve odgovorna genetika ili, s druge strane, isključivo odgoj. Razvoj ličnosti uvijek je rezultat složene interakcije bioloških predispozicija i životnih iskustava.

Neka djeca od najranije dobi pokazuju izraženiju impulzivnost, manju osjetljivost na kaznu ili slabiju sposobnost regulacije emocija. Takve osobine same po sebi ne znače da će osoba razviti poremećaj ličnosti. Primjerice, dijete može često reagirati naglo, teško prihvaćati granice ili ulaziti u konflikte s drugom djecom jer ne podnosi frustraciju. Može se dogoditi i da dijete povremeno pokazuje grubost prema vršnjacima ili ne pokazuje očekivanu razinu suosjećanja u situacijama kada netko drugi pati. Većina djece s takvim ponašanjima nikada neće razviti antisocijalni poremećaj ličnosti, osobito ako odrastaju u stabilnom okruženju koje im pomaže učiti samokontrolu, empatiju i odgovornost.

Međutim, ako dijete s takvim temperamentom odrasta u okruženju obilježenom zanemarivanjem, zlostavljanjem, obiteljskim nasiljem, kaotičnim odnosima ili kroničnim nedostatkom emocionalne sigurnosti, rizik se može povećati. U takvim okolnostima dijete može naučiti da su pravila nevažna ili promjenjiva, da se problemi rješavaju agresijom ili manipulacijom te da nema sigurnih odnosa na koje se može osloniti. Dugoročno, takvi obrasci mogu oblikovati način na koji osoba doživljava druge ljude i vlastite postupke. Važnu ulogu imaju i širi društveni čimbenici poput siromaštva, socijalne isključenosti ili izloženosti nasilju u zajednici. Ipak, nijedan pojedinačni čimbenik sam po sebi ne određuje razvoj poremećaja.

To ne znači da će svaka osoba koja je proživjela teško djetinjstvo razviti antisocijalni poremećaj ličnosti, kao što ni svaka osoba s ovim poremećajem iza sebe nema traumatičnu životnu priču. Neka djeca iz izrazito nepovoljnih uvjeta razviju otpornost i zdrave odnose, dok se kod drugih nepovoljni obrasci ponašanja mogu zadržati i u odrasloj dobi.

Upravo ta složenost podsjeća nas koliko je opasno ljudsko ponašanje objašnjavati jednostavnim formulama. Nitko se ne rađa s razvijenim poremećajem ličnosti. Ono što nasljeđujemo jesu određene predispozicije, dok se sama ličnost oblikuje kroz složen splet iskustava, odnosa i životnih okolnosti.

Kako izgleda u svakodnevnom životu?

Kada govorimo o simptomima, važno je naglasiti da antisocijalni poremećaj ličnosti nije uvijek lako prepoznati. Neke osobe mogu biti otvoreno agresivne, impulzivne i sklone sukobima sa zakonom. Druge mogu djelovati šarmantno, društveno vješto i uspješno. Iza privlačne vanjštine ponekad se krije obrazac iskorištavanja drugih ljudi, kronične neodgovornosti i nedostatka osjećaja krivnje za posljedice vlastitih postupaka.

Primjerice, osoba može iznova posuđivati novac bez namjere da ga vrati, lagati kako bi ostvarila osobnu korist ili odgovornost za vlastite pogreške stalno prebacivati na druge. Može ulaziti u brojne sukobe, ne poštivati dogovore i obećanja te pritom pokazivati vrlo malo razumijevanja za štetu koju njezino ponašanje uzrokuje ljudima oko nje. Bliske osobe često opisuju zbunjenost jer se nakon ozbiljnog prijestupa ili povrede povjerenja ne susreću s iskrenim kajanjem, nego s opravdanjima, umanjivanjem problema ili optuživanjem drugih.

Zamislimo osobu koja tijekom godina više puta mijenja poslove zbog sukoba s nadređenima i kolegama. U početku ostavlja dojam samouvjerenosti i šarma, no s vremenom postaje jasno da često zaobilazi pravila, prebacuje odgovornost na druge i koristi ljude kako bi ostvarila vlastite ciljeve. Kada joj prijatelji ili partner ukažu na posljedice takvog ponašanja, rijetko pokazuje iskreno kajanje. Umjesto toga, najčešće pronalazi opravdanja ili tvrdi da su drugi pretjerano osjetljivi. Takav obrazac ne mora uključivati nasilje ili kriminal, ali može ostavljati duboke posljedice na međuljudske odnose.

Važno je naglasiti da osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti nisu nužno nasilne. Iako je kod nekih prisutna agresivnost, mnogi nikada neće počiniti ozbiljno kazneno djelo. Neki uspijevaju funkcionirati naizgled uspješno, no njihove poteškoće najčešće postaju vidljive u bliskim odnosima, na radnom mjestu ili kroz ponavljajuće sukobe s okolinom.

Psihopat, sociopat ili osoba s antisocijalnim poremećajem ličnosti?

Većina ljudi tijekom života neće susresti serijskog počinitelja teških kaznenih djela, ali će mnogi ipak naići na osobu koja sustavno manipulira, iskorištava druge ili ne preuzima odgovornost za vlastite postupke. Upravo zato važno je razlikovati stručne pojmove od stereotipa koji se često pojavljuju u filmovima, serijama i medijima.

Pojmovi psihopat i sociopat često se koriste kao sinonimi, no situacija je složenija. Ni psihopatija ni sociopatija nisu službene psihijatrijske dijagnoze. Antisocijalni poremećaj ličnosti jest dijagnoza koja se nalazi u suvremenim klasifikacijama mentalnih poremećaja, dok su psihopatija i sociopatija termini koji se češće koriste u istraživanjima, osobito u forenzičkoj psihologiji, ili u popularnoj kulturi.

Psihopatijom se obično opisuju osobe koje pokazuju izrazit nedostatak emocionalne empatije, površni šarm, emocionalnu hladnoću i sklonost manipuliranju. Neke od tih osoba mogu vrlo dobro razumjeti što drugi osjećaju, ali to znanje koriste kako bi lakše ostvarile vlastite ciljeve. Takve osobe često djeluju smireno, proračunato i kontrolirano čak i u situacijama koje kod drugih izazivaju strah ili nelagodu. Primjerice, mogu ostaviti dojam pouzdanog i šarmantnog kolege ili partnera, dok istodobno sustavno iskorištavaju povjerenje drugih bez izraženog osjećaja krivnje.

Sociopatija je manje jasno definiran pojam i danas se koristi znatno rjeđe. U svakodnevnom govoru često se odnosi na osobe koje su impulzivnije, emocionalno reaktivnije i sklonije burnim reakcijama, uz slabiju kontrolu ponašanja i niži prag tolerancije na stres. Primjerice, takva osoba može u afektu ulaziti u česte sukobe, naglo prekidati odnose ili donositi impulzivne odluke bez razmišljanja o posljedicama, a kasnije rijetko preuzimati odgovornost za svoje ponašanje.

Iako se navedeni pojmovi često koriste kao sinonimi, dio stručnjaka smatra da se psihopatija više povezuje s izraženijom emocionalnom hladnoćom, boljom kontrolom ponašanja i proračunatijim stilom funkcioniranja, dok se sociopatske osobine češće opisuju kroz impulzivnost i slabiju regulaciju emocija. Takve razlike nisu jednoznačno prihvaćene, ali mogu pomoći u razumijevanju različitih interpretacija. Važno je znati da nemaju sve osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti obilježja psihopatije. Drugim riječima, netko može zadovoljiti kriterije za antisocijalni poremećaj ličnosti, a da pritom ne pokazuje emocionalnu hladnoću i proračunatost koju većina ljudi povezuje s pojmom psihopata.

Kada se postavlja dijagnoza?

Još jedna zanimljivost odnosi se na dob u kojoj se dijagnoza postavlja. Antisocijalni poremećaj ličnosti formalno se ne dijagnosticira prije osamnaeste godine života. To ne znači da se znakovi ne mogu pojaviti ranije. Naprotiv, kod dijela osoba već u djetinjstvu ili adolescenciji mogu biti prisutni ozbiljni problemi u ponašanju poput agresivnosti, uništavanja imovine, učestalog laganja, krađa ili grubog kršenja pravila.

Upravo zbog toga stručnjaci često govore o poremećaju ponašanja u djetinjstvu i adolescenciji kao mogućem čimbeniku rizika za kasniji razvoj antisocijalnog poremećaja ličnosti. Ipak, važno je naglasiti da većina djece i adolescenata s problemima u ponašanju neće razviti ovaj poremećaj u odrasloj dobi. Stručnjaci su stoga oprezni s dijagnosticiranjem poremećaja ličnosti kod djece i adolescenata jer je riječ o razdoblju intenzivnog razvoja tijekom kojeg su promjene još uvijek moguće. Rano prepoznavanje poteškoća važno je zbog pravovremene podrške i intervencije, ali jednako je važno izbjeći prerano etiketiranje.

Razumjeti ne znači opravdavati

Antisocijalni poremećaj ličnosti često izaziva snažne reakcije okoline jer ponašanja koja ga karakteriziraju mogu ozbiljno povrijediti druge ljude. Zbog toga nije teško razumjeti zašto se osobe s ovim poremećajem često promatraju kroz prizmu osude i straha. Ipak, razumijevanje psiholoških mehanizama koji stoje iza nekog ponašanja ne znači njegovo opravdavanje.

Ljudi su odgovorni za svoje postupke, bez obzira na dijagnozu. No istodobno, ako želimo razumjeti ljudsko ponašanje, moramo biti spremni vidjeti više od etiketa i stereotipa.

Iako je antisocijalni poremećaj ličnosti jedan od zahtjevnijih poremećaja za liječenje, to ne znači da je promjena nemoguća. Osobe se rijetko javljaju na liječenje zbog samog poremećaja jer često ne prepoznaju vlastite poteškoće ili ne osjećaju potrebu za promjenom. Stručnu pomoć češće traže zbog drugih problema poput teškoća u odnosima, sukoba sa zakonom, ovisnosti ili posljedica impulzivnog ponašanja.

Ne postoji lijek koji bi mogao „izliječiti“ poremećaj ličnosti, ali određeni psihoterapijski pristupi mogu pomoći u razvoju bolje kontrole impulsa, većeg uvida u vlastito ponašanje, preuzimanja odgovornosti i funkcionalnijih odnosa s drugima. Uspješnost rada uvelike ovisi o motivaciji osobe za promjenu, ali i o stabilnosti i podršci iz okoline.

Antisocijalni poremećaj ličnosti se ne može svesti na pojednostavljenu priču o „rođenim negativcima“, jer je riječ o složenom poremećaju koji nastaje pod utjecajem brojnih bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika te nas podsjeća da ljudsku osobnost nikada ne možemo objasniti jednom riječju ili jednom životnom pričom. Stoga razumjeti takve poremećaje ne znači umanjivati posljedice koje mogu imati za okolinu, nego stvoriti prostor za informiraniji, humaniji i manje stigmatizirajući pogled na mentalno zdravlje općenito.

Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja