Nevjerojatno je koliko čovjek može živjeti okružen stvarima koje ga svaki dan podsjećaju na ono što nije napravio

7323 nepročitana maila.

Slovima: sedam tisuća tristo dvadeset tri.

Samo na jednoj mail adresi. Ukupno ih imam četiri. Ostale su zanemarive. Tamo ih je "samo" oko tisuću.

Svaki put otvorim inbox, pogledam ima li nešto baš hitno i zatvorim ga. Ostavim da se svih tih tisuća i tisuća mailova i dalje crvaju. Kote se. Mailovi imaju svoje mailove.

Ozbiljno razmišljam da otvorim novu mail adresu i pravim se da se ova nikad nije dogodila.

Za počistiti inbox ne treba mi digitalac. Treba mi arheolog. Mislim da mi je najstariji mail još iz 2008. godine, negdje kad sam otvorila tu, i dalje prilično nesretnog imena, mail adresu.

Ali inbox je zapravo najmanji problem

Arheologa, ali i rudara trebam za ormare. Za police i ladice. Dodaj još nekoga s kombijem ili barem većim autom da sve vozi na reciklažno dvorište.

Najgore je što nisam hoarder. Ja sam samo osoba koja se jako teško rastaje od onoga što bi odavno trebala pustiti.

Krenem pospremati ormar. Izvadim sve na krevet. Pogledam hrpu i u sekundi izgubim volju za životom. Bacim dvije ili tri majice koje su očito za smeće i vratim ostalo natrag. Jer možda će mi trebati.

Kad smršavim, kad zatrudnim, kad krenem planinariti, kad budem šetala psa ili kad budem imala noge kakve nikad nisam imala.

Svaki komad odjeće u mom ormaru kao da čeka neku bolju verziju mene.

Tada sam shvatila da moj ormar uopće nije pun odjeće. Pun je budućih života. Pun je svih onih žena koje sam mislila da ću jednog dana postati - discipliniranije, mršavije, odvažnije, organiziranije i sređenije.

I svaki put kad otvorim vrata ormara, ne gledam majice i hlače. Gledam vlastite projekte. Gledam vlastite nesigurnosti. Nije ni čudo da ga ponekad radije ne otvorim.

Isto radim i digitalno. Kupim još prostora u oblaku. Još jedan disk. Još nekoliko gigabajta. Shvatila sam da moj način rješavanja problema nije napraviti mjesta. Moj način rješavanja problema je kupiti još prostora. Pa krcaj, Ano, do mile volje.

Gomilam mogućnosti

Svaki tjedan obećam sama sebi da ću obrisati stotinjak mailova dnevno, otkazati newslettere i počistiti fotografije. Ništa. Kad uspijem napraviti mali pomak, odmah poželim riješiti sve odjednom. A kad shvatim da ne mogu, odustanem od svega.

I onda se opet nagomila: mailovi, fotografije, poruke, obaveze, kartice otvorene u pregledniku, spremljeni oglasi, kuće koje nikad neću kupiti i reelsi koje više ni algoritam ne pamti.

Nevjerojatno je koliko čovjek može živjeti okružen stvarima koje ga svaki dan podsjećaju na ono što nije napravio.

Na kraju sam shvatila da ne gomilam stvari. Gomilam mogućnosti.

Haljinu za djevojku koja će smršavjeti. Gojzerice za planinarku. Spremljeni oglas za kuću. Mail koji ću jednog dana pročitati. Knjigu koju ću jednog dana ponovno uzeti u ruke. Recept koji ću jednog dana isprobati.

Sve je to jedan veliki muzej osobe za koju sam uvjerena da ću postati.

Možda problem nikad nisu bile stvari. Možda je problem bio u tome što sam cijelo vrijeme čuvala mjesto za neku buduću sebe, dok je ova današnja jedva nalazila prostor za život.

Možda najveći nered u mom životu nikad nije bio u ormaru. Ni u inboxu. Ni u ladicama.

Bio je u svim onim životima koje sam uporno odbijala pustiti. U svim „jednog dana” verzijama sebe koje su zauzimale mjesto ovoj današnjoj.

A možda je odraslost upravo to. Ne naučiti bolje organizirati ormar, nego konačno prestati čuvati prostor za osobu koja možda nikad neće doći.

I napraviti mjesto ovoj koja je cijelo vrijeme već ovdje.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.