Nema ništa što mi slabovidni ne možemo, samo moramo pronaći drugačiji način da to napravimo

Žene s oštećenjem vida svakodnevno se susreću s brojnim preprekama i predrasudama, a da bi svladale osjećaj nejednakosti i potpuno razvile i iskoristile svoje potencijale, samopouzdanje stječu na edukativnim susretima kakav je nedavno održan u sklopu projekta "U ringu života" u organizaciji Hrvatskog saveza slijepih u Premanturi. Susreti su koncipirani tako da osnažuju i potiču žene s oštećenjem vida da postanu proaktivne i punopravne članice društva. Ovo je priča jedne od njih. Ines Hlavnjak, konferencijska prevoditeljica i odnedavno koordinatorica međunarodne suradnje u Hrvatskom savezu slijepih, 30-godišnja Osječanka s adresom u Zagrebu, dokazuje da ne postoje prepreke koje se ne mogu preskočiti.

Nema lijeka

Ines Hlevnjak visoko je slabovidna osoba od rođenja. Kad je navršila godinu dana, roditelji su uočili da joj zjenica titra, a vrlo brzo joj je dijagnosticiran retinitis pigmentosa, kronična progresivna očna bolest zbog koje dolazi do postupnog gubitka vida. Ta bolest mrežnice počinje sa slabijim vidom noću, progresivno se seli na periferni vid (dolazi do tzv. tunelskog vida) i dovodi do gubitka vida. Nažalost, medicina za to još nije otkrila lijek. - Progresivno propadaju vidne stanice, a najveće pogoršanje osjetila sam u pubertetu. Noću je gore nego danju, no navikla sam se jer s tim živim cijeli život. Desno oko je malo jače, a ono što bolje vidim ovisi o blizini, kontrastu i veličini. Još hodam bez štapa, a slijepim i slabovidnim osobama život olakšavaju pomagala poput, primjerice, čitača ekrana, govor na kompjutoru i mobitelu, govorni sat... Tako štedimo ostatak vida. Kada se zaposlimo, imamo pravo na prilagodbu radnog mjesta kako bismo imali ravnopravne uvjete za obavljanje posla - kaže Ines. Pohađala je redovnu osnovnu školu, a potom i jezičnu gimnaziju u Osijeku.

Trud, upornost i stav

Zahvaljujući svom trudu, upornosti i stavu da će isključivo ona biti ta koja će odlučivati koliko je nešto za nju teško, studirala je u Zagrebu talijanski i španjolski, diplomski je radila u Trstu - konferencijsko i specijalističko prevođenje talijanskog, španjolskog, hrvatskog i srpskog jezika. Potom je zahvaljujući Erasmusu dospjela u Madrid, gdje je pronašla svoj prvi posao. No, Madrid je skup, kaže, te bi joj dugo trebalo da svoje znanje unovči toliko da može tamo lijepo živjeti. - Nije uopće problem moja slabovidnost, više je problem to što sam tamo strankinja - kaže Ines. Život u Madridu savladala je na teži način, neke cimerice nisu baš uvijek bile voljne pomoći pa bi bilo situacija kada bi po 45 minuta sama provodila u trgovini razgledavajući svaku namirnicu, povećavajući kamerom mobitela naziv proizvoda kako bi ga pročitala. Kada je bila preumorna, uzela bi bilo što pa bi se kod kuće (ne) ugodno iznenađivala. Savladala je i metro, korak po korak preskakala je svoje prepreke. - Ja ne znam kako vidim jer ne znam kako vi vidite. Ali znam da ne mogu obuhvatiti cijelu sliku pred sobom, ne mogu u isto vrijeme vidjeti ljude, stepenice, stupove, moram izabrati jedno što ću gledati. Po mraku je, dakako, gore. Često se zaustavim ako se osjetim nesigurnom, da se bolje koncentriram. Po danu na nepoznatim mjestima također usporim. Bezbroj je prepreka, ali i još toliko načina i trikova da ih svladamo, samo treba biti dosjetljiv - kaže Ines.

Potpuno samostalna

Tijekom 2019. odluka je pala da će živjeti u Zagrebu. Potpuno samostalna i sa svim obavezama, aktivnostima i hobijima kao i svaka druga mlada zaposlena žena. Važno joj je da su stvari na svojem mjestu, pomažu joj pomagala, a tu su uvijek i prijatelji koji će uskočiti. Primjerice, kada ide na neki izlet, a za to je potreban auto, koji ona ne može voziti. Stoga bi bilo dobro da turističke zajednice do nekih prirodnih znamenitosti na svojim područjima do kojih se ne može doći pješice omoguće prijevoz za one koji ga nemaju. Dobro bi bilo i da vozila javnog gradskog prijevoza ne isključuju govorne najave stanica, kao što se to zna dogoditi u Zagrebu. - Volim sve, od kazališta i kina do kafića i restorana, druženja kod kuće, izlete... Važno mi je i da izađem iz svoje zone komfora, jer nema ništa što mi ne možemo napraviti, samo moramo pronaći drugačiji način da to napravimo jednako kvalitetno kao i drugi. Prepreka je u neku ruku onoliko velika koliko joj dopustiš da bude velika - poručuje Ines Hlevnjak.

Sve o životu slabovidnih osoba doznajte u novom Doktoru u kući, na kioscima je od četvrtka, 5. kolovoza.