Nedostaje vam motivacije? Recite to Luce i Goranu!

Nedostaje li vam motivacije - upoznajte ovo dvoje predivnih ljudi!
Mislite da imaju hendikep i možete ih prestići? Varate se! Za njih ne postoje granice niti isprike, a svaki dan je nova pobjeda.
Upoznajte Luce i Gorana, sasvim obične, neobične atletičare koji su moja inspiracija!

Luce: 'Živim punim plućima'

Pozdrav! Moje ime je Lukrecija Tomušić i imam 28 godina. Prije pet godina doživjela sam veliku povredu, pala sam i ozlijedila kičmu. Točnije smrskala sam svoja četiri kralješka i ozlijedila kičmenu moždinu što me nepovratno paraliziralo od ispod grudi pa prema dolje, te sam primorana na invalidska kolica kako bi se mogla nastaviti kretati bez ičije pomoći. Oporavak nije bio nimalo lak, morala sam učiti sve nanovo, od oblačenja, kretanja, transfera i sličnih radnji koje radimo svakodnevno, a fizički zdrava osoba radi bez imalo muke i razmišljanja. Čak 70 posto svog tijela ne osjećam, te moram obratiti posebnu pozornost na taj dio nebih li se ozlijedila ili slomila koju kost.
No, ništa od toga me nije spriječilo da nastavim živjeti punim plućima i sa zadovoljstvom.

Koplje je njezina ljubav, a kugla simpatija

Atletika je jedna od aktivnosti koja me ispunjava, a moje fizičko stanje je vidljivo bolje i jače, a time i psihičko. Onaj osjećaj kada vidite promjene na tijelu, kada vam se mišići oblikuju i kad s tom snagom možete napraviti nešto što prije niste mogli, e to je divno i posebno. Kada vam doktori kažu da neke dijelove tijela nećeš moći povratiti, te da će vam svi mišići atrofirati, a ti se zainatiš i kreneš punom parom i pobiješ njihova mišljenja - e taj osjećaj je izvanredan! Puno timskog rada, znoja i velike volje doveli su me tamo gdje sam mislila da nikad neću moći. Koplje je moja ljubav, a kugla simpatija.
Ako se ja mogu natjerati na 2 sata vježbe 3 puta tjedno, ne shvaćam zašto i ti ne bi mogao-mogla.

Goran: 'Otkako trčim, sretniji sam'

Moje ime je Goran Vignjević. Imam 35 godina i bavim se trčanjem. Trčanje? Što je za mene trčanje? Nema točnog i jednostavnog odgovora na to pitanje. Trčanjem sam se počeo baviti pred tri godine. Zbog zdravstvenih razloga - vjerovao sam da mi to može pomoći.

Početak je bio težak, imao sam tri duža prekida zbog operacija i stalno sam se vraćao na početak. Stalno zadnji, najsporiji, najlošiji... Ali guraš, nešto te vodi naprijed. Trčanje s grupom me održalo. U tim počecima svi su željeli istrčati svoj prvi polumaraton. Prvi i najvažniji. Nema važnije stvari na svijetu. I svi su ga otrčali osim mene. Pauzirao sam zbog bolesti... Nekoliko mjeseci nakon dogodile su se Fužine. Prekrasan osjećaj. Medalja, odrađen polumaraton. Na vrhu svijeta... Nakon toga nije bilo bitno izdržati do kraja. Rezultat je postao bitniji. Puno bitniji. I tu sam napravio najveću grešku. Podredio sam užitak u trčanju rezultatu... U međuvremenu sam odradio još 2-3 polumaratona i bio bolji po rezultatu, ali izostao je užitku u trčanju. Medalje su dolazile, ali nisu imale smisao. I tada prestajem gledati na rezultat i brzinu te sve podređujem uživanju na treningu. Nedugo nakon moji rezultati postaju bolji, trčim brže, lakše i uživam u potpunosti. Sljedeća dva polumaratona odrađujem s 20 minuta boljim rezultatom.

Istrčat ću maraton i ultra maraton

Medalje, rezultati, brzina, strategija sve je to nebitno. Bitno je uživati u sportu. Trčanje, plivanje, bicikliranje... U potpunosti nebitno. Trčanje mi daje mirnoću, pozornost, smiruje me kada sam nervozan... Kada trčim zdravije se hranim, sretniji sam i stvari imaju smisao. Pun sam energije i tražim nove izazove. Sada želim istrčati maraton a u budućnosti i ultra maraton.

Impresivno za osobu s invaliditetom, zar ne?

A našu Danijelu, osim na našem portalu možete pratiti i na blogu brenda Zoe leggings te na njezinom Instagram profilu.