U životu ponekad najvažnije promjene ne započinju u glavi, nego u tijelu - tihim signalima koje dugo ne razumijemo, ali ih s vremenom naučimo slušati. Upravo je tako započelo novo životno poglavlje Marine Šprajc, somatic experiencing praktičarke koja je, nakon 25 godina rada kao odgojiteljica, u pedesetoj godini odlučila krenuti putem koji spaja iskustvo rada s djecom, osobnu životnu priču i sve snažniju potrebu suvremenog čovjeka za povratkom unutarnjoj ravnoteži.
Marina je veći dio profesionalnog života provela uz djecu, promatrajući njihove emocije, strahove, spontanost i nevjerojatnu sposobnost oporavka kada se osjećaju sigurno i viđeno. No, paralelno s profesionalnim iskustvom odvijao se i osobni proces preispitivanja koji ju je postupno doveo do somatskog pristupa, terapijskog smjera koji polazi od ideje da trauma nije zapisana samo u mislima nego i u tijelu. Somatic Experiencing, metoda razvijena na temelju rada dr. Petera Levinea, fokusira se na živčani sustav i način na koji tijelo pohranjuje iskustva koja su bila preintenzivna ili prebrza da bismo ih u trenutku mogli obraditi.
Tijelo nas vraća u sadašnji trenutak
- Navikli smo slušati samo misli, a zaboravljamo da imamo cijelo tijelo koje nas može vratiti u sadašnji trenutak - kaže Marina, prisjećajući se prvih trenutaka kada je osvijestila koliko jednostavan osjećaj stopala na tlu ili leđa naslonjenih na stolac može smiriti unutarnji nemir.
Danas, nakon brojnih edukacija i završene edukacije za Somatic Experiencing praktičarku, a pred završetkom specijalizacije KidSoma za rad s djecom od četiri do dvanaest godina, svoj rad vidi kao prirodni nastavak svega što je godinama radila - podrške, prisutnosti i stvaranja sigurnog prostora. Dugogodišnje volontiranje, uključujući čitanje djeci u bolnicama, dodatno je produbilo njezino razumijevanje ranjivosti i otpornosti, ali i važnosti odnosa u procesu ozdravljenja.
U razgovoru nam otkriva zašto vjeruje da su pedesete idealno vrijeme za novi početak, kako tijelo pamti ono što um pokušava zaboraviti te zašto je, u svijetu stalne užurbanosti, možda najhrabriji korak usporiti i ponovno osjetiti sebe.
Ako biste morali opisati trenutak kada ste prvi put osjetili da vas tijelo pokušava nešto naučiti, a um to još nije razumio, koji bi to trenutak bio?
- Vjerojatno nije bio prvi, no trenutak koji bih mogla izdvojiti je početak povezivanja sa stopalima na tlu, bedrima na stolcu i leđima na naslonu stolca. Trenutak povezivanja sa "sada i ovdje", s tijelom i mislima čiji intenzitet popušta jer je pozornost usmjerena na nešto drugo. Navika nam je osluškivati i pratiti isključivo misli. Pritom ne želim reći da su misli loše, već da nisu jedino što imamo. Na našu sreću imamo cijelo tijelo koje nam omogućuje da se vratimo na "početne postavke" koje su nam kao malima bile dostupnije ili, bolje rečeno, prirodnije.
Kako danas gledate na svoj životni put i što vam je donio ovaj novi životni ciklus?
- Na život gledam kao na mogućnost stalnih promjena, čime život postaje bogatstvo različitosti. Kako ćemo to bogatstvo doživjeti i što ćemo s njim učiniti, ovisi o svakome od nas. Srednja dob donosi pregršt iskustava i novih spoznaja, a ja nastojim pronaći ono što je najbolje za mene, za moje najbliže i za sva živa bića koja susrećem. Vjerujem u to da ne trebamo živjeti u osami, već da se trebamo povezivati, vratiti poštovanje i povjerenje kako bismo kroz koregulaciju lakše dolazili do samoregulacije i time činili bolje svemu što nas okružuje. Jedna od važnih spoznaja, iskustvenih, upravo je koregulacija koja vodi u samoregulaciju.
Po struci ste odgojiteljica i 25 godina radili ste s djecom. Što vas je prvotno privuklo tom pozivu i što vas je rad s djecom naučio o ljudima, ali i o sebi?
- Uz djecu čovjek i dalje može biti zaigran, zainteresiran, postavljati pitanja, promatrati i ne nužno stalno nešto raditi. Uz djecu čovjek može biti svoj, jer djeca vrlo dobro prepoznaju unutarnja stanja nas odraslih s obzirom na to da traže sigurnost koju im mi, odrasli, moramo moći pružiti. Gledajući unazad na ono što sam osjećala dok sam radila, a što mi je s odmakom još jasnije i bliže, jest važnost podrške koja je i nama kao roditeljima potrebna u svijetu u kojem danas živimo. Kroz rad s djecom, čiji je sastavni dio i suradnja i partnerstvo s roditeljima i odraslima koji skrbe o djeci, neizmjerno mi je važno pružati podršku. Biti roditelj nije jednostavno i zahtijeva pronalaženje raznih resursa koji nam u određenom trenutku mogu pomoći da za vlastitu djecu budemo najbolje verzije sebe.
Postoji li trenutak ili životno razdoblje koje vas je potaknulo da krenete u potpuno novom smjeru i upišete edukaciju za Somatic Experiencing praktičara?
- Moj je životni put katkad bio izazovan i upravo sam kroz te izazove istraživala što još postoji. Somatskim pristupom bila sam okružena kroz čitanje, slušanje, promatranje i taj me pristup osvojio na prvu, stoga je za mene bilo prirodno krenuti u tom smjeru kroz edukaciju tijekom koje se brojni slojevi pojavljuju, odvajaju, stvari se počinju vidjeti, čuti, doživljavati na drugačiji način, jasnije, iz neke druge perspektive.
Mnogi ljudi promjenu karijere doživljavaju kao rizik, osobito nakon dugogodišnjeg rada u jednoj profesiji. Je li vas bilo strah učiniti taj korak i kako ste znali da je to pravi put?
- Uz podršku koja nam je svima važna promjene su moguće. Nekada čak i lakše od ostajanja u nečemu što nas čini težima, nedostupnijima za sebe same, pa tako i za sve one koji nas okružuju. Promjene možemo doživljavati kao rizik ili kao izazov, no bitno je ne žuriti, bitno je imati nekoga s kim se plan za promjenu može proći. U takvom ozračju, unatoč povremenim dvojbama, znala sam da želim krenuti na taj noviji put, pronaći vrijeme i način da budem podrška onima kojima je ona potrebna.
Što biste rekli ženama koje u pedesetima osjećaju da žele promjenu, ali misle da je možda prekasno?
- Rekla bih im da daju prostor toj želji, za početak da je čuju i da ne žure, nego mudro i polako prate ono što žele. A kad osjete da je to ono pravo, neka krenu na neki novi, noviji put i ne zaborave da nisu same i da uvijek negdje postoji netko tko će ih podržati. Za promjene nikada nije kasno, pedesete su divne godine.
Somatic Experiencing terapija kod nas je još relativno nepoznata. Kako biste je jednostavno objasnili nekome tko se prvi put susreće s tim pojmom?
- Somatic Experiencing, ukratko rečeno, znanstveno je utemeljen pristup u kojem se radi sa živčanim sustavom. To znači da nije nužno znati opisati riječima što je to što se zbilo, već prateći tijelo - senzacije, osjećaje, pokrete - podržati proces odgovora na traumatski događaj koji u određenom trenutku nije bio moguć. Iznimno je važno da Somatic Experiencing praktičar bude prisutan, povezan sa samim sobom, reguliran kako bi mogao biti podrška.
Često se kaže da trauma nije samo psihičko nego i tjelesno iskustvo. Što to zapravo znači, na koji način tijelo pamti ono što smo prošli?
- Prema dr. Peteru Levinu, začetniku Somatic Experiencinga, trauma je bilo što što se dogodi naglo, što je previše i prebrzo, preplavljujuće da bi se uspjelo integrirati u tom trenutku. Nemogućnost odgovora na prijetnju, primjerice bijegom ili borbom, upravo je ono što ostane i postane kočnicom u nama.
Sve se više govori o povezanosti kronične napetosti, boli, upala i emocionalnih iskustava. Što vi najčešće primjećujete kod ljudi koji vam dolaze?
- Teško mi je ukazati na nešto što bi se odnosilo na sve podjednako, no u praksi se potvrđuje da je ono što svatko od nas nosi i što nas koči ili boli moguće promijeniti. Dakle, kao što je sve negativno povezano, tako se sve povezuje i u pozitivnom smjeru, a rješavanjem jednog segmenta promjene se događaju i na drugima.
Kako izgleda jedan susret ili terapijski proces iz perspektive klijenta? Što ljude najviše iznenadi kada prvi put iskuse rad koji uključuje tijelo?
- S obzirom na to da sam odgojiteljica, rado bih izabrala riječ susret, u kojem Somatic Experiencing koristim kao podršku u radu s djecom i roditeljima te primjećujem da različito reagiraju. Djeca su, čini se, povezanija s tijelom, lakše kroz maštu i igru prate što im se događa i tako lakše dolaze do rješenja koja im naposljetku pomažu. Odrasli trebaju malo više vremena da se ponovno spoje s tijelom, odnosno senzacijama, nijansama osjećaja, da prate i počnu otpuštati ono što već dugo drže u sebi. Bitno je naglasiti da se u susretima prednost daje usporavanju, pauzama, na što i djeca i roditelji dobro reagiraju jer to dožive kao da im se daje dozvola da u ovom ubrzanom svijetu malo uspore. Zahvalna sam što i kroz radionice koje nudim uz interaktivnu knjigu "Vidim se, vidim te" mogu svjedočiti povezivanju, kvalitetnom provođenju vremena djece i bliskih odraslih osoba te zajedničkom pronalaženju svega onoga što je potrebno za rast i razvoj - i svakog ponaosob i međusobnih odnosa.
Trenutačno završavate edukaciju za KidSoma praktičara, specijaliziranog za rad s djecom od četiri do dvanaest godina. Zašto vam je bilo važno dodatno se usmjeriti upravo na najmlađe?
- Edukacija za KidSoma praktičara završava u lipnju i mogu reći da se veselim svakom satu na kojem, uz nove informacije, dobivam i podršku i jasnoću. Ono što je dosad bilo konstanta kod mene jest želja za radom s djecom, odnosno biti podrška djeci i odraslima u doba punom izazova. Ulaganje u generacije koje dolaze, istovremeno brinući i o onima koji odgajaju i obrazuju, put je u bolje sutra.
Primjećujete li da djeca danas nose više stresa i napetosti nego prije? Kako se trauma ili emocionalna preopterećenost kod djece razlikuje od one kod odraslih?
- Primjećujem da djeca sve manje oko sebe imaju regulirane odrasle osobe, pa su dezorijentirana i uplašena. Prevelik je pritisak na sve odrasle koji se bave djecom - od roditelja, odgojitelja, nastavnika i profesora do liječnika - kao da se gubi tlo pod nogama. Upravo zbog toga vjerujem da svatko od nas može doprinijeti boljitku. Vlastiti doprinos vidim u pružanju podrške za regulaciju i stabilizaciju, u nadi da to olakšava cijelom sustavu koji je preopterećen.
Što roditelji mogu učiniti kod kuće kako bi pomogli djeci da bolje prepoznaju i reguliraju svoje emocije?
- Roditelji mogu već mnogo učiniti prepoznajući vlastite emocije i samoregulacijom. To ne znači zatomiti emociju, već naći način kako je ispratiti, a da se time nikome ne naudi ni u jednom trenu. Koregulacija je potrebna kada netko nije u stanju regulirati samoga sebe. Upravo tada djeca najviše trebaju našu prisutnost i držanje sigurnog prostora da emocija prođe, jer emocije uvijek prođu. Vjerujem da svatko, kada samo malo zastane dok je sve dobro, može prepoznati što mu pomaže u trenucima kada nije dobro. Meni pomaže, primjerice, osjetiti vlastite noge i tlo po kojem hodam ili mjesto na kojem sjedim, u tom trenutku ovdje i sada postaje bitno, ne što je bilo ili što će biti, te orijentacija u prostoru - pronaći nešto oku ugodno ili barem neutralno, obratiti pozornost na dah i primijetiti mijenja li se što.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....