Kako se naš odnos s partnerom reflektira na živote naše djece

Piše: Laslo Pinter, predavač u programu Svjesno roditeljstvo i voditelj Centar za integrativni razvoj • www.cir.hr

Odnos koji roditelji imaju jedno s drugim kroz partnerski odnos, dijete iskustveno upija u sebe kao primjer, odnosno nesvjesni uzorak koji će ponijeti u svoj život i koji će značajno utjecati na njegove odnose s drugim ljudima.

S druge strane gledano, iskren interes i neophodan trud uložen u razumijevanje i iscjeljenje dubljeg uzroka konflikata koji se neminovno pojavljuju u partnerstvu upućuje na činjenicu da se oba partnera zrelo zalažu da poboljšaju vezu, odnosno da žele naučiti voljeti. Takav trud, naravno, pozitivno utječe na emocionalni razvoj njihove djece.

Jung je govorio da u svakom muškarcu postoji unutrašnja ženska strana koju je nazvao Animom, shodno tome je smatrao da svaka žena u sebi ima i mušku stranu koju je nazvao Animusom. Pojednostavljeno gledano, njegova analitička psihologija se bavi osvještavanjem i njegovanjem tog unutrašnjeg odnosa s Animom/Animusom koji predstavljaju odnos s vlastitom nesvjesnom psihom.

Odnos majke i sina, oca i kćeri

Dobar odnos između emocionalno zrele majke i sina kultivira sinovljevu žensku stranu osobnosti i usklađuje je s njegovom vanjskom muškošću, dok dobar odnos zrelog oca i kćeri kultivira kćerkinu mušku stranu osobnosti i usklađuje je s njenom vanjskom ženstvenošću.

Slično tome, dobar odnos djece s roditeljem istog spola kultivira njihovu vanjsku, vidljivu stranu osobnosti. Emocionalno zreo odnos oca sa sinom pomaže sinu da izgradi svoju muškost-muževnost, kao što i zreo odnos majke s kćerkom pomaže kćeri da zavoli i izgradi svoju ženskost-ženstvenost.

Svjestan sam da u današnje vrijeme novog definiranja spolnog i rodnog identiteta ovo što pišem može biti podložno raznim kritikama pa naglašavam da ovime ne pokušavam ništa reći ni sugerirati na temu izbora spolnog i rodnog identiteta.

(ne)Sigurno vezivanje

Vraćam se na temu odnosa sa samim sobom u kontekstu internalizacije našeg odnosa s roditeljima. Psihološka teorija vezivanja naglašava da u sigurnom vezivanju, kada je odnos djeteta i roditelja dovoljno dobar, osoba ulazi u odrasli život s dobrom podlogom za partnerski odnos. Sigurno vezivanje nastaje kada je odnos djeteta i roditelja baziran na emocionalnoj sigurnosti koju dijete osjeća u odnosu.

U nesigurnom vezivanju roditelji grade odnos s djecom kroz zastrašivanje, kažnjavanje, neizvjesnost, nedostupnost i nepovjerenje, osoba s takvim djetinjstvom ulazi u odrasli život s puno nerazriješenih unutrašnjih konflikata koji stvaraju lošu podlogu za partnerski odnos.

U sigurnom vezivanju roditelji djetetu prilaze s emocionalnom dobronamjernošću, zainteresiranošću, dostupnošću. Ne ostavljaju dijete u frustraciji. Ne kažnjavaju ga kroz nanošenje tjelesne ili emocionalne boli. Kada dijete traži pomoć ne ostavljaju ga da se samo pobrine za svoju bol i frustraciju. U sigurnom vezivanju djeca tjelesni i emocionalni kontakt i odnos s roditeljima doživljavaju prvenstveno kroz ugodu i zadovoljstvo. Roditelji koji imaju kapacitet za sigurno vezivanje djetetu postavljaju jasne granice kada je to stvarno potrebno, na primjer kod učenja kako prijeći cestu ili prići uključenoj pećnici. Postavljaju ih na strpljiv način da se ono ne osjeća omalovaženo, poniženo, postiđeno i zastrašeno.

Preuzimanje odgovornosti

Ključ ovakvog odgoja je roditeljska emocionalna stabilnost, dobronamjernost i strpljivost u kontaktu s djetetom. U situacijama kada roditelj nema kapaciteta za dobronamjernost i strpljivost, tada odgovornost za svoju nesposobnost ne prebacuje na dijete. Već preuzima odgovornost za svoju grešku i kada povrati svoju emocionalnu stabilnost i prisutnost daje djetetu na znanje da ono nije krivo za neurotično ponašanje s kojim mu/joj je roditelj prišao.

Na primjer riječima: "to što sam malo prije bio nestrpljiv/a i vikao/la na tebe nije tvoja greška, vratio/la sam se s posla pun/a stresa i moja je greška što sam vikao/la na tebe. Za to ti nisi bio/la kriv/a i žao mi je što sam te povrijedio/la".

U nesigurnom vezivanju roditelj čini upravo suprotno od ovoga što sam gore naveo, na svoje dijete će prebacivati svu odgovornost za vlastitu emocionalnu nestabilnost i nezrelost.

Zrelija ljubav

U današnje vrijeme zbog stresnog načina života i psihološke needuciranosti puno roditelja ne uspijeva naučiti ove vještine koje su potrebne da bi u partnerstvu, a kasnije i u roditeljstvu znali izgraditi sigurnu vezanost. Zbog toga u našem radu u svjesnom roditeljstvu dajemo priliku budućim roditeljima da svoje partnerske odnose sagledaju iz ove perspektive. Na našim seminarima mogu istražiti, osvijestiti i mijenjati svoje internalizirane obrasce odnosa s roditeljima koji im u odrasloj dobi stvaraju prepreku za uspostavljanje dobrog partnerskog odnosa.

Kada pomažemo partnerima da poboljšaju odnos, paralelno im pomažemo da istraže i osvijeste svoj unutrašnji odnos sa sobom, da razriješe svoje unutrašnje konflikte te da osvijeste kako te nezrele, konfliktne obrasce unose u partnerski odnos. Takvo osvještavanje i preuzimanje odgovornosti za vlastitu nezrelost pospješuje dobar odnos s partnerom.

Kada je odnos baziran na ljubavi te su oba partnera voljna na opisani način prići građenju svjesnog partnerskog odnosa, zadovoljstvo odnosom nije teško postići. Vjerujem da ne treba posebno naglasiti da djeca koja odrastaju u takvoj zajednici dobivaju zreliju ljubav od oba roditelja te da sazrijevaju u osobe sa zdravom emocionalnom podlogom s kojom će se lakše nositi sa zahtjevima koje će im život u odrasloj dobi donijeti.