Helena Tomas/ZELJKO PUHOVSKI CROPIX
Čudesan oporavak

Hrabra profesorica Helena: Nakon moždanog udara nisam sama mogla sjediti u invalidskim kolicima, a danas jašem konja držeći se jednom rukom

Imala je 47 godina kada je doživjela teški moždani udar uzrokovan puknućem aneurizme u mozgu

Četiri godine nakon moždanog udara Helena Tomas, profesorica arheologije i starogrčkog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, opet predaje studentima, odlazi na arheološka iskopavanja, koncerte i izložbe, napisala je dvije znanstvene knjige, samostalno jaše konja i uspjela je stati na noge. Ova snažna žena ispričala nam je kako je tekao put njezina čudesnog oporavka.

- Brzinom svjetlosti su me dopremili na odjel za neurologiju na Rebru, operirali su me, ali prognoze su bile toliko loše da su liječnici mojim roditeljima rekli: "Pripremite se za najgore do jutra, ona ima samo 10 posto šanse da preživi". Šanse su bile minimalne, prognoze katastrofalne – kaže Helena Tomas. Razgovaramo na njezinom radnom mjestu. Na poslu je, ova hrabra žena oporavila se unatoč svemu.

- Nažalost, posljedica je takozvana hemiplegija, oduzetost lijeve strane tijela, i već sam četiri godine u kolicima, ali osjećam napredak, a odnedavno sam počela ići na terapijsko jahanje jer je jedan od razloga zašto ne mogu hodati velika atrofija mišića trupa - kaže prof. Tomas, kojoj je neurologinja prof. Zdravka Poljaković predložila terapijsko jahanje za jačanje mišiće trupa i leđa koji su joj potrebni kako bi prohodala.

image
Helena Tomas/Foto: privatna arhiva

Jahanje kao jackpot

Zahvaljujući upornom vježbanju Heleni se lijeva noga pokrenula pa već može lagano hodati ako je terapeut pridržava. - No, ja želim hodati sama, bez ikakve pomoći, a za to su mi potrebni snažni mišići, u prvom redu trupa, i tako je došlo do te ideje o terapijskom jahanju. Prvi put sam na jahanju imala veliku tremu i bojala sam se da ću pasti s konja pa su me dva asistenta pridržavali. Ali brzo sam shvatila da nema razloga za strah i da mi pomoć uopće ne treba ako se dobro koncentriram i upregnem te svoje mišiće koji mi trebaju i za hodanje. Onda su se i asistenti začudili što se više ne bojim, a ja sam im rekla da me slobodno puste jer se mogu sama držati jednom rukom - priča prof. Tomas, koja na jahanje u Konjičkom klubu Krila u Sesvetama ide tek nešto više od mjesec dana, jednom tjedno po jedan sat i već osjeća da je sve jača. A i terapeuti su joj rekli da vide napredak jer je na prvom jahanju klizila na jednu i na drugu stranu, a sada više ne klizi, ne moraju je držati i sat vremena može jahati bez ikakve pomoći. - No, osim što je to veliki fizički napredak, moram reći da je to veliki psihički jackpot za mene jer su mi i prof. Poljaković i svi drugi doktori rekli da je za fizički oporavak potrebna i velika mentalna snaga i psihička motivacija - kaže ona.

No, Heleni ne nedostaje psihičke motivacije, jer je nakon moždanog udara uspjela napisati i dvije znanstvene knjige, i to jednom rukom.

- Zapravo su mi znanstveni rad i rad sa studentima dali tu motivaciju. Znate, prije dvije godine nisam mogla sama ni sjediti u kolicima. Mišići trupa bili su mi toliko slabi da su me morali vezati da ne padnem s kolica, a sada sama jašem konja držeći se jednom rukom. U dvije godine prešla sam put od osobe koja ne može sama sjediti u invalidskim kolicima do osobe koja jaše na konju i to je za mene takav psihički poticaj da znam reći kako ne hodam, ali od sreće letim. I jako mi je drago da mi je prof. Poljaković stavila tu bubu u uho za terapijsko jahanje, jer sam nakon svakog jahanja sretna, osjećam veliki psihički boljitak i uvijek jedva čekam kad ću opet jahati - kaže prof. Tomas, koja na proljeće planira i češće ići na terapijsko jahanje.

image
Helena Tomas/ZELJKO PUHOVSKI CROPIX

Dani kome

Heleni se prva ruptura aneurizme dogodila tijekom vožnje u autu, pri čemu je udarila u jedan parkirani auto. Vlasnik auta počeo je vikati na nju, no, kako kaže, zapravo joj je spasio život i danas su prijatelji. - On me zaustavio, ja sam otvorila vrata i pala mu u ruke, a on je prepoznao simptome moždanog udara i odmah pozvao hitnu pomoć. Druga se ruptura dogodila u vozilu hitne pomoći, a treća kad sam već bila na operacijskom stolu. Liječnici su rekli da me, da sam došla minutu kasnije, više ne bi bilo i zaista je istina da je u takvom slučaju svaka minuta dragocjena - ističe prof. Tomas, koju su nakon operacije stavili na 16 dana u induciranu komu, a njezinim su roditeljima rekli kako ne znaju je li posljedica moždanog udara kognitivna ili motorička te da to neće znati dok je ne probude iz kome, ako je uopće uspiju probuditi.

- Kad sam se probudila, saznala sam da je šteta motorička i da sam kognitivno i verbalno ostala potpuno netaknuta. I da vam iskreno kažem, motorika je popravljiva i na tome radim, no da sam kognitivno stradala, prije svega ne bih se mogla vratiti na posao i vjerojatno bi me poslali u invalidsku mirovinu, što bi me psihički dotuklo. Tako da od dva zla, to što sam u kolicima za mene je manje zlo. Sretna sam što mogu predavati, otići s prijateljima na koncert ili u kazalište, držati nastavu... I to je ono što me psihički spasilo - kaže.

image
ZELJKO PUHOVSKI CROPIX

U kolicima na arheološka iskopavanja

Po povratku iz Krapinskih toplica Helena je počela intenzivne terapije jednom dnevno s privatnim terapeutom, ali trebalo je godinu dana da se osjeti spremnom izaći pred studente.

- U početku mi je bilo nelagodno predavati iz invalidskih kolica, ali terapeut mi je rekao: "Kognitivno si ok, verbalno si ok, imaš kolica, znači - možeš predavati". I onda sam shvatila da su ta kolica moj mentalni hendikep. Studenti su me prihvatili normalno, bez obzira na kolica, štoviše jako me potiču, čak mi donesu kavu prije predavanja. Do te su me mjere motivirali da smo išli zajedno na arheološka iskopavanja, vodila sam iskopavanja iz kolica i to je bilo divno. Tako sam naučila da uz par ruku dobre volje mogu sve - ići na bilo koji koncert, kazališnu predstavu, pa čak i na arheološka iskopavanja - kaže prof. Tomas, dodajući kako je jako motivira znanstveni rad. - To je psihički bio moj najveći plus što sam počela pisati znanstvene knjige kako bih mogla napredovati u najviše profesorsko zvanje - redovni profesor u trajnom zvanju.

Znanstveni rad umjesto antidepresiva

Kad se nekome u jednom danu život preokrene naglavačke i moždani udar ga od osobe u punoj snazi pretvori u osobu u kolicima kojoj je potrebna stalna skrb, ne bi bilo nimalo čudno da padne u duboku depresiju. No, to ne vrijedi za Helenu Tomas jer ona je, kad već mora sjediti, odlučila pisati znanstvene knjige kako ne bi pala u depresiju. - Najprije sam pila antidepresive pa sam shvatila da postoji bolji način, a to je znanstveni rad. Počela sam pisati i uspjela sam napisati dvije znanstvene knjige otkako sam u kolicima. Tako da invaliditet jest grozan, ali sve je u glavi. Mnogi su mi rekli da ako se postaviš kao invalid, onda ćeš se tako i osjećati i tako će te ljudi doživljavati. Ali ako odlučiš da možeš nešto napraviti, da se ne osjećaš kao invalid, onda imaš i bolje šanse za oporavak i to je uistinu točno - tvrdi Helena, kojoj je jedna knjiga objavljena, druga će biti uskoro, a dan uoči našeg razgovora dobila je potvrdu da ima uvjete za napredovanje u najviše profesorsko zvanje.

- Kad su mi iz Školske knjige javili da je moja knjiga prihvaćena za tisak, izbrojili su da ima 395.000 slovnih mjesta, a ja sam pomislila: "Pa uspjela sam napisati skoro pola milijuna slova jednom rukom, nije loše za jednog invalida" - ponosno će prof. Tomas, kojoj su povratak na posao i znanstveni rad bili bitni i zbog financijskog aspekta.

- Roditelji mi pomažu, njeguju me i daju mi veliku psihičku podršku i bilo bi mi jako teško da me moraju i financijski zbrinjavati. Ovako privatne terapije i dodatne troškove mogu platiti sama. Jako je bitan faktor u oporavku to što sam financijski nezavisna, što pridonosim troškovima obitelji, što mogu plaćati režije, priuštiti si odlazak na koncerte i u kazalište i što svoje roditelje svaki vikend mogu odvesti na ručak.

image
Helena Tomas/Foto: privatna arhiva

Možete li vi napraviti 100 trbušnjaka?

Helena živi punim plućima, grčka veleposlanica već ju je dvaput zvala da drži predavanja za grčko veleposlanstvo, a britanski ambasador u lipnju ju je pozvao na proslavu rođendana kralja Charlesa.

- Ja sam mu zahvaljivala što me pozvao i što mu ne smeta moj invaliditet, a on mi je rekao: "Ne razgovaram s invalidskim kolicima, razgovaram s Helenom". Znate, svaki takav poziv za mene je dokaz da me ljudi ne percipiraju kao invalida. I uvidjela sam da su ljudi općenito jako susretljivi prema invalidima, uvijek mi nude pomoć i nisam imala niti jednu ružnu situaciju, tako da nekad pomislim - jesam li ja uopće invalid? U svakom slučaju, ne osjećam se invalidnom jer mada ne mogu hodati, mogu raditi, plivati uz pomoć prsluka, jahati... I kad dovedem trup u red, mislim da ću moći i hodati - uvjerena je prof. Tomas, koja s tim ciljem u glavi svaku večer napravi 100 trbušnjaka.

To joj je, kaže, norma, a ja se uzalud pokušavam sjetiti znam li ikoga tko ih može toliko napraviti osim te hrabre i snažne žene koja već ima mnogo planova i dogovora za odlaske na hodanje, skijanje i druge aktivnosti kojima se prije bavila.

- Mislim da je samo pitanje vremena kad ću se svemu tome vratiti. Moji su koraci maleni i skromni, ali napredujem i uvjerena sam kako ću vas jednog dana pozvati da prošetamo gradom ili odemo na klizanje - kaže prof. Tomas, a ja taj poziv jedva čekam.

U novom broju Doktora u kući pročitajte i druge nadahnjujuće životne priče. Doktor u kući je u prodaji od 4. siječnja 2024.

Linker
28. studeni 2024 19:21