Piše: Ivona Siničković
Andreu Plešu mogli bismo predstaviti kao 29-godišnju Zagrepčanku koja je studirala psihologiju i međunarodno poslovanje te koja je sve donedavno radila u jednoj internacionalnoj IT kompaniji kao voditeljica poslovnih procesa i scrum master. Ipak, smatra da ono što je najbolje opisuje nisu posao i obrazovanje, već činjenica da je apsolutna zaljubljenica u knjige i duge šetnje te „tvrdoglavi borac u dvogodišnjem ratu s rakom“. Kako kaže, živi plan B život s plan A srcem i povodom ovogodišnjeg Svjetskog dana borbe protiv raka (4. veljače), odlučila je ispričati svoju priču.
Kolovoz koji je promijenio sve
Do kolovoza 2018. je, započinje, već nekoliko godina živjela kaotičnim životom u kojem u kojem je na listi prioriteta, uz posao, silne obaveze i zamršene privatne odnose, sebe postavila na posljednje mjesto. Počela je osjećati posljedice i to je ljeto, nakon poslovnog putovanja i godišnjeg odmora, odlučila uvesti drastičnije promjene u životne navike koje su je dovele do izrazitog pada imuniteta, ali i do burnout sindroma, koji je osvijestila tek puno kasnije.
Tijelo joj je slalo signale da nešto nije kako treba, no Andrea je, kao što to čine mnogi mladi ljudi željni uspjeha na profesionalnom planu, ignorirala znakove za zaustavljanje i ''dodavala gas'', rastežući preko svih granica, udovoljavajući željama drugih, izbjegavajući udovoljiti svojima.
Tog je kolovoza otišla na rutinski ginekološki pregled, iako je već godinu dana ranije sistematski pregled koji je poslodavac omogućio zaposlenicima pokazao lošiji PAPA test. No, tadašnji ginekolog nije smatrao da postoji mnogo razloga za brigu.
- Iz sadašnje perspektive, vjerojatno bih inzistirala na dodatnim pretragama, posjetila druge liječnike, tražila više informacija… Ali bespogovorno sam prihvatila situaciju i bila sretna da sam 'skinula to s dnevnog reda“'i da se, žalosno, ali moram to reći, mogu posvetiti 'važnijim stvarima' - prisjeća se.
Nekoliko dana nakon pregleda, u večernjim satima dobila je e-mail u kojem je stajalo kako su liječnikove sumnje, nažalost, potvrđene. Uočene su promjene na glandularnom/žljezdanom epitelu vrata maternice. Andrea se morala što prije javiti na klinički odjel radi daljnje obrade. Odmah se javila najbližim osobama, koje su je ohrabrivale, a čak je i ona sama, nakon početne panike, bila sigurna da se ne radi ni o čemu opasnom po život.
Konačna dijagnoza
- Nakon toga, svaki terapijski postupak koji je uslijedio samo je potvrđivao sumnje i dodatno pogoršavao prethodne nalaze, odnosno, činio ih ozbiljnijima nego što bi prethodni nalaz bio. Uslijedila je kolposkopija – zatim i konizacija početkom listopada. Moj um i dalje nije prihvaćao da se zapravo nešto vrlo ozbiljno događa. Razmišljala sam: „Dobro, samo još ovo i onda je sve gotovo.“ - govori. Mjesec i pol nakon odlaska privatnom ginekologu i nekoliko terapijskih zahvata kasnije, dobila je konačnu dijagnozu: zloćudna novotvorina vrata maternice.
Misli i osjećaji nakon dijagnoze, kaže, vrlo su teško objašnjivi onima koji to nisu proživjeli. Iz bolnice su je pozvali da osobno dođe po nalaze, a medicinska sestra koja je tada bila u smjeni, izbjegavala je susresti Andrein pogled.
- Napokon me doktor pozvao u malu sobu gdje je sjeo i bez odugovlačenja rekao o čemu se radi. Sve je trajalo par minuta: dijagnoza, posljedice, možda kemoterapija, neću moći imati djece, mogu zatražiti drugo mišljenje. Sve se toliko brzo događalo da moj mozak nije stigao sve procesuirati. Ovaj put kad sam izlazila iz sobe, ja sam bila ta koja je izbjegavala pogledati mamu koja je sa mnom došla u bolnicu. Razmišljala sam samo kako ću joj to priopćiti - kaže nam Andrea.
Objašnjava kako je mami prilikom izlaska iz bolnice mehanički nabrajala sve što joj je liječnik rekao da treba dalje učiniti te ispričala i koje su moguće posljedice operacije na koje ju je upozorio.
- U tom stanju šoka nisam čak plakala ni kad se mama rasplakala i zagrlila me govoreći mi da će sve biti u redu. Sjele smo na klupu ispred bolnice. Bio je iznimno sunčan dan za listopad. Kad se početni šok smanjio, okrenula sam se prema mami i rekla da mi je žao što neće biti baka. Tad sam briznula u plač. Imala sam izvantjelesno iskustvo: osjećaj da se rak širi mojim tijelom bio je nadmoćan, a ja sam bila apsolutno bespomoćna - prisjeća se.
Marinci ne smiju umrijeti bez dopuštenja
Operacija je uslijedila u studenom 2018. godine i to u Klinici za ginekologiju i porodništvo KBC-a Rijeka.
- Na dan operacije, moja operacija je kasnila nekoliko sati jer se jedna prije mene zakomplicirala. Čekajući da dođem na red, osjetila sam da su mi ruke ledene, lagano sam se tresla, bila sam uplašena i bilo mi je hladno. Rojile su se misli o tome jesam li dobro odlučila, jesam li trebala ostati u Zagrebu, zatražiti još jedno mišljenje, otići van Hrvatske, kako će moj život izgledati nakon operacije, hoću li se uopće probuditi. Uveli su me u salu i prije nego su me uspavali, liječnik me pogledao i kimnuo. Ja sam kimnula njemu i to je bilo to. Uspavali su me - govori.
Sljedeće čega se sjeća bile su tama intenzivnog odjela te neobična bol i zatezanje u predjelu trbuha. Čula je nekakvo komešanje i glas koji je bolno uzdisao. Nije mogla fokusirati vid, ali tada je čula mamu i osjetila njezin obraz na svojem čelu.
- Kasnije mi je rekla, iako se toga ne sjećam, da sam joj još uvijek pod blagom anestezijom poručila da javi mom prijatelju kako se nisam predala jer marinci ne smiju umrijeti bez dopuštenja – aludirajući na zadnju poruku koju mi je poslao prije operacije, a bila je vezana uz scenu iz filma Full Metal Jacket - kaže Andrea.
Početkom 2019., prošla je kroz 25 vanjskih zračenja i pet potpomognutih kemoterapija te brahiterapiju, odnosno unutarnje zračenje. Brahiterapiju smatra najbolnijim iskustvom u životu, gorim i od kemoterapije. Uslijed zračenja, u tih mjesec i pol, izgubila je 11 kilograma. Imala je, kaže, 48 kilograma i nula teka, a tek je nedavno došla na svoju uobičajenu tjelesnu masu.
Riječ smrt u Andreinim se mislima pojavila tek kasnije jer od trenutka dobivanja dijagnoze pa do svega što će uslijediti idućih pet mjeseci, a uključivalo je spomenutu operaciju te vanjska i unutarnja zračenja, naprosto nije imala mira sabrati misli u smislenu cjelinu.
- Konstantno sam bila kod jednog pa drugog liječnika, pa na pretragama, pa oporavak od operacije, pa svakodnevna zračenja... Jednostavno, nisam shvaćala što se događa dok sve nije završilo u ožujku 2019. godine, odnosno, do trenutka kad smo svi mislili da je cijela agonija iza nas. Tek nakon toga krenule su misli hoće li se rak vratiti, jesam li i dalje žena ako nemam jajnike i ako sam u menopauzi, hoće li me ljudi drugačije percipirati, hoću li moći ostvariti novi partnerski odnos, hoću li se moći ostvariti kao majka iako ne mogu začeti prirodnim putem, kakve će dugoročne posljedice ostaviti operacija i zračenja na moje fizičko i emotivno stanje… Dugo vremena mi se činilo nevjerojatnim da svijet drugim ljudima nije stao. Da ljudi i dalje idu na posao, piju kave, jedu, planiraju godišnje odmore, smiju se. Meni se činilo kao da sam ispala iz vlaka života na neku stanicu usred ničega - govori nam Andrea.
Svijet je prolazio kroz koronakrizu, Andrea kroz novu osobnu borbu
Ipak, priča još nije bila ni približno završena. Krajem 2019., sasvim je slučajno, prilikom igre s kćeri svojih prijatelja osjetila tvrdu tvorbu na trbuhu. Iako su joj na hitnom prijemu rekli da se radi o nakupini masti, daljnje pretrage pokazale su da je riječ o tumorskom tkivu. Operirana je u siječnju 2020.
Na PET-CT-u u ožujku 2020., pronađene su joj lezije na plućima te je uslijedilo osam ciklusa kemoterapije. Ošišala je i donirala svoju dugu, obožavanu kosu.
Nije na nju, smatra, toliko utjecao gubitak kose, štoviše, sviđala se sama sebi, čak i kad je bila gotovo potpuno ćelava.
Zbog pandemije koronavirusa, dodatno se pojačao njezin osjećaj otuđenosti i usamljenosti.
- Nitko me nije mogao posjetiti, prijatelji su radili, ja sam ležala i nisam imala obaveza. Oni su ipak na poslu viđali ljude, ja sam bila kod kuće s obitelji i osim njih, ljude ponekad viđala preko videopoziva. Nedostajalo mi je druženje. Nedostajalo mi je ne imati probleme. Nedostajali su mi moji kolege s posla. Bezbrižne kave. Fizička bol me iscrpljivala. Ruke su me boljele i bile prepune masnica od stalnih uboda iglom. Ako nisam osjećala fizičku bol, onda sam osjećala mentalnu: usamljenost, strah, frustraciju, nepravdu, ljutnju, ravnodušnost - kaže.
Andrea se danas dobro oporavlja i živi uobičajenim životom, traži novi posao, raduje se svakodnevnim sitnicama, piše knjigu baziranu na proživljenom iskustvu s karcinomom, svaka tri tjedna intravenozno prima pametni lijek i kaže da ne broji godine u životu nego život u godinama.
HPV, cijepljenje i važnost razgovora o spolnom zdravlju
U Hrvatskoj od raka vrata maternice svake godine oboli više od 300 žena. Jedan od glavnih uzročnika nastanka ovog sijela raka jest dugotrajna, kronična upala rodnice i vrata maternice, prouzročena HPV virusom. Danas je poznato više od 150 tipova HPV-a, a 15 ih ima onkogeni potencijal, odnosno može dovesti do razvoja karcinoma. Veliku ulogu u prevenciji ima cijepljenje protiv HPV-a, koje je u Hrvatskoj besplatno i neobavezno za sve učenike i učenice osmih razreda te, ovisno o raspoloživosti cjepiva, za sve osobe do 25. godine. Svi ostali se također mogu cijepiti o vlastitom trošku, a trenutno dostupno deveterovalentno cjepivo dobiva se u tri doze u ukupnom razmaku od osam mjeseci.
- Zvučat će kao floskula, ali jednostavniji savjet na kraju našeg razgovora ne mogu dati - zdravlje je na prvom mjestu, sve ostalo je nebitno. Obavljajte redovite ginekološke preglede. Ovo poručujem i ženama i muškarcima jer koliko me sablazni kad čujem da neka žena nikad nije bila kod ginekologa, toliko mi je nevjerojatno da muškarci ne odlaze na preglede! Slušajte svoje tijelo i ako vam se čini da nešto nije u redu, nemojte čekati. Ako niste, cijepite se protiv HPV-a i obavezno cijepite svoju djecu - i dječake i djevojčice. Cijepljenje je preporučljivo radi smanjenja rizika od infekcije HPV virusom i razvoja raka. Ono nije razlog za neodgovorno spolno ponašanje. Razgovarajte s djecom o važnosti preventivnih pregleda i spolnom zdravlju. Strašno je što se cijepljenje više povezuje sa spolnom aktivnošću nego s prevencijom karcinoma. I živite svoj život, a ne tuđi! Biti tu za nekoga je lijepo, ali prelaženje granica izdržljivosti je formula za osobni neuspjeh. Svi mislimo da nam je ostalo neograničeno mnogo vremena, a onda nam život „pošalje fakturu“ kad se najmanje nadamo. Ili ne nama, ali nekome do koga nam je stalo - kaže Andrea.
Želja joj je da barem jedna osoba nakon ovog teksta već isti dan nazove svog liječnika i dogovori pregled ili pošalje poveznicu na članak prijateljici, sestri, djevojci i kaže joj da ne odgađa posjet ginekologu, da uzme kalendar i otkaže sve na čemu ne želi sudjelovati i što joj ne donosi zadovoljstvo. Shvati da je život samo jedan.
- Znam da postoje milijuni knjiga i članaka na istu temu, ali možda će moja priča biti baš ona koja će nekome postati trenutak u kojem se iskreno odluči na promjene. I možda će nekome tko prolazi kroz sličnu situaciju biti malo lakše znati da nisu sami u svojoj borbi i da ih netko iskreno razumije - rekla je Andrea za kraj.
DODATAK - 2. veljače 2022.
Andrea je nažalost izgubila svoju bitku s opakom bolešću. Obitelji izražavamo nadublju sućut.
Poruku koja slijedi Andrea je pisala zadnjih dva mjeseca kad je već i sama postala svjesna da ju prokleta bolest polako pobjeđuje.
Budite zdravi, čuvajte prave ljude uza sebe, javljajte se prijateljima, pokažite im da ste uz njih i kad su teška vremena, ne živcirajte se oko ničega jer većina toga je rješiva dok imate zdravlja, dok imate sebe i dok znate tko vam čuva leđa. Neki ljudi koliko god vas vole, neće biti uz vas koliko vam je potrebno jer nisu sami sposobni za to. Boljet će, al ne zamjerajte im. Ima onih koji će biti, iznenadit će vas broj i lica. I nikad ne mislite da stavljanjem drugih ispred sebe činite dobra djela. Zabluda. Pomognite drugima, al ne nauštrb sebe. Prave osobe nikad neće tražiti ni pokazati da se trebate žrtvovati da nešto postignete, dobijete, budete prihvaćeni i sl. Ako ste voljeli i slomili su vam srce, budite sretni jer ste voljeli. Ljudi danas rijetko vole. Iskoristite tugu da si oprostite i ne dopustite da ta osoba toliko utječe na vas da izgradite zid za sve ostale prilike. Iskoristite prilike. Poslovne, privatne, osobne. Nikad ne znate što vas čeka. Nekad lekcija, nekad ništa, a nekad novo poglavlje života.
I još jednom, sve je nebitno dok god ste zdravi. Pogotovo u zemlji u kojoj je razina kvalitete zdravstvenog sustava sramotna.
I zato kažem, čuvajte zdravlje. To kad izgubite, ovisit ćete o riziku, ne samo zdravstvenom nego i onome tko će vam trebati “pomoći”.
Toliko sam želja imala… toliko snova… Iskreno, i prije bolesti sam ih stavila “na čekanje” jer mi je sve bilo prije mene. Sad žalim. A ponekad ne dobijete drugu šansu. Nikad ne znate kad će život udariti. Zato nazovite roditelje. Zagrlite brata. Češće se vidite s prijateljima, ne odgađajte ih u rasporedu “jer imate previše posla”. Odite na to putovanje. Odite na Sljeme. Maknite se iz rutine. Živite! Ne stavljajte sebe na čekanje. Mama, tata, braco, volim vas!