Kako sam uz djecu postala njihova kanta za smeće

Već danima intenzivno razmišljam o dijeti. Znate već sve, dođe ljeto i sve vam je preusko i ne stoji najbolje. Pa navečer prije spavanja odlučite da je dosta jedenja svega i svačega te odsad pazite što stavljate na tanjur. Naravno, malo prije toga ste pojeli sendvič pa ionako i niste gladni. I onda dođe jutro.

Mojih dvoje mališana kad su kod kuće mogu birati što će jesti za doručak. Redovito žele muesle, čokoladne kuglice (našla sam neku 'zdraviju' verziju) ili puter štanglice s namazom. Ja usput popijem kavu, a za doručak nemam vremena.

Ali što je to za jednu, sad već prilično gladnu mamu. Protrese me osjećaj grižnje savjesti pri gutljaju mlijeka u kojem se otopio valjda sav šećer s pahuljica, ali ga brzo potisnem.

Dok je uobičajen radni dan pa odlazimo na posao, a oni u vrtić još jedem super zdravo. No, čim dođe vikend ili praznici i svi smo kod kuće moje prehrambene navike postaju strava i užas.

Dok kuham moram sve probati nekoliko puta. Djeca dobiju i 'voćne minute' kao u vrtiću, ali im to prepuštam. Nekako mi se čokolada čini puno privlačnija. No, njih uvjeravam da je to što jedu zdravo i hvalim ih kako dobro jedu. 'Pametni moji', tepam im.

Dok dođe vrijeme ručka baš i nisam gladna. A i istina je da je najbezveznije jesti ono što sam skuhaš. I tako krene ručak, režeš jednom, slažeš drugom po tanjuru.

I tako opet najčešće jedem ostatke. Gulaš narezan na sitno i već prilično ohlađen i nije nešto. Puno hladnog pirea i narezani komadići mesa… Pojedem sve na brzinu jer mi na takav način i najfinije jelo postaje prilično neukusno. Nisam više ni sigurna jesam li bila gladna. Djeci obećajem desert jer su fino jeli, a zapravo mu se i ja veselim. Kakva bih ja to bila žena da ne volim slatko?

Pa užina, pa opet malo ostataka na tanjuru. Ne morate ni pitati jesam li ijedan obrok do sad jela za stolom mirno sjedeći. Uvijek se nešto desi baš u taj tren kad sjednem. 'Mamaaaaa', čujem urlik iz druge sobe i vraćam zalogaj iz usta.

Za večeru oni bi rado kruh sa šunkom. Ali kćer baš ne voli koricu kruha. A ja volim da je ona sretna.

Sjećam je se dok sam i sama bila mala. I moljakanja da li je mogu maknuti. Ali eto, čovjek je stvarno prilagodljivo biće, a roditelji uvijek spremni na žrtvu. Sad mi je korica kruha skoro glavni obrok. Onda mi bude šteta trošiti djeci šunku (jer da imam i kilogram valjda bi potamanili u danu) pa ja jedem samo s maslacem. Sjećam se mame koja je uvijek tvrdila kako najviše voli kruh i putar. Ma sto posto ga ne voli, ali se ovako kao i ja navikla na taj okus.

Foto: iStock

Svi obroci u našoj kući prvenstveno su prilagođeni mališanima.

I onda kupanje djece, spremanje za krevet, igranje i misao 'jest ću kad zaspu'. A zaspu do 10. Već i sami znate, sigurno se ne radi o nekom prezdravom obroku pripremljenom s puno ljubavi. Tko bi uopće imao vremena za to.

O čemu sam ono pričala? Ah da, dijeta.

Posljednjih dana sam zapisivala svoje obroke pa pogledajte što prosječna mama pojede u tri dana samo od ostataka:

• Doručak: ostaci krafne od čokolade (samo tijesto jer sin voli čokoladu pa ostavlja suhe dijelove), sir iz piroške sa sirom koji se prosuo po papirnatoj vrećici putem do vrtića, kaša od razmočenih čokoladnih kuglica + užasno slatko mlijeko koje je preostalo od njih, sol sa slanca (kćer ne voli sol)…
• Ručak: Desetak hladnih komadića tjestenine preostalih od ručka, žlundrasti komad pohanca na koji je sin naletio, krumpirić koji je ispao djetetu nekoliko puta iz tanjura, rub pizze (inače ga volim, ali sam pojela previše), mrkva i peršin iz juhe koje su ostali ukućani izbacili, gljive iz rižota koje je kćer izvadila na rub tanjura.
• Večera: Sir iz toplog sendviča s mrvicama kruha i mirisom šunke (sin je shvatio da sam mu ga htjela podvaliti pa je sav povadio), popečak od tikvica koji baš nije ispao najbolje (dok se ne 'ušemim' u pečenju prvi komadi su mi uvijek nekako polusirovi i premasni), potrgana palačinka (kad se stavi puno namaza nije ni bitno u kojem je obliku)