U manje od mjesec dana ova Riječanka postala je hit na mrežama: tajna je u jednostavnoj stvari od koje mnogi bježe

Progovarati o sebi i to javno, nije nimalo lako, a baš to s posebnom lakoćom radi riječka psihologinja i magistra ekonomije Barbara Udovičić. Emotivna stanja, krize, bolesti, privrženost kućnim ljubimcima - njezine su omiljene teme o kojima ne govori s visine i poznavanja psihološke teorije, nego iz vlastitog iskustva. Iako ne s posebnom namjerom, baš taj pristup donio joj je više od 20 milijuna pregleda na društvenim mrežama i to u manje od mjesec dana.

- Ne znam kako se to dogodilo, rekla bih neka greška u sistemu. Nisam to promišljala i imala jasnu namjeru, nego iz situacije da ne mogu zbog bolesti mojeg psa izaći, jednostavno sam odlučila ući „unutra“. Jednog dana iza nove godine, u toplini moje radne sobe i kućnoj odjeći, odlučila sam progovoriti o svemu što čini moj život - kaže Barbara i dodaje da je u prva dva dana snimila stotinjak videa te da ih u ovom trenutku ima više od 250.

Želiš reći da nekoliko stotina videa čeka još na objavu?

Upravo tako, ja dobijem ideju, sjednem i to samo teče. Volim smišljati sadržaj, volim snimati, ali sve kasnije mi je grozno. Ja uopće ne poznajem društvene mreže, kako i kada se to objavljuje, što se s tim uopće radi, ali tu uskaču moja djeca i taj dio odrađuju oni.

Kao psihologinja si mogla zauzeti malo superiorniji stav, ali upravo suprotno, o životnim izazovima govoriš kao jedna od nas. Je li to bilo smišljeno?

Imala sam specifičnu situaciju, kada sam bolovala od raka nisam htjela da to moja majka sazna. Ona je tada bila nepokretna i to saznanje bi za nju bilo grozno, a ne bi mi mogla pomoći. Uslijedile su mnoge druge izazovne situacije, koje sam sama „shendlala“, ali onda je nekako došao dan kada sam imala potrebu to sve izbaciti iz sebe. To je tajna moje autentičnosti. Mislim da je zdravo neke stvari malo proraditi i o njima progovarati. Meni je ovo poznata forma, dugi niz godina sam radila na lokalnoj televiziji, nisam zato napisala knjigu nego sam izabrala video format.

Kada si govorila o posvojenju djece,vrlo iskreno si ispričala kako se majka devet mjeseci priprema na trudnoću, a tebi su djeca jednog dana došla u dnevni boravak. Tijelo se nije pripremilo na ulogu majke, ali si spomenula i kako je djeci to na neki način šokantno, ona isto u tom procesu mijenjaju okolinu, navike, pa u dijelu i identitet.

Ne volim kada se glorificira taj čin posvojenja. To je zapravo vrlo sebično je ja sam željela biti roditelj. To je moja želja, a srećom da su i djeca time jako sretna.

Sve bih to ponovila, pa i nemoguće procedure koje su išle uz drugo posvojenje. Danas sam sretna majka dvoje tinejdžera i stvarno nam je lijepo zajedno.

Je li to zahtjevno?

Znam da je socijalno poželjno reći kako to nije lako, ali nama je stvarno prekrasno i niti u jednoj fazi roditeljstva nisam uživala kao sada. Kći je maherica u društvenim mrežama i moja partnerica u svemu ovome o čemu govorimo. Ona vodi sve moje društvene mreže, a uz nju i puno učim. Instalirala mi je TikTok, a kako se ja ne snalazim, jedan dan me nazvala iz škole i zamolila da tipkam previše po tome i ne šaljem srca nepoznatim muškarcima. Toliko o mojoj spretnosti i društvenim mrežama. Tako da sam ja sa svojom djecom, mala kućna manufaktura proizvodnje sadržaja.

Progovaraš i o beskrajnoj ljubavi prema svojem psu.

O da, sada ću se rasplakati. Moja staričica je bolesna i ja sam doma dok djeca ne dođu iz škole. To nije ljubav, to je dijagnoza koju ponosno ističem. Još kao mala mislim da sam imala blagi oblik ADHD-a i kada mi je tata kupio psa, s čime se mama nikako nije slagala, to je promijenilo cijeli moj život. To se u psihologiji zove fenomen centralnog događaja, jer ja i danas živo pamtim svaki detalj toga dana.

Meni su psi dali onu energiju i emociju, koju sam ja očito trebala a nisam je mogla dobiti od ljudi. Psi daju jednu lakoću voljenja, koja je kod ljudi uvijek „quid pro quo“. Ljudi uvijek malo trguju, a psi vole bezuvjetno.

Progovaraš o raznim tabuima, pa i o tome da je samoživost dobra stvar. Kada si osvijestila da treba misliti i na sebe?

Ja sam to teatralno osvijestila nakon razvoda, iako su mi tada kao i sada najvažnija bila djeca, ali brzo sam shvatila da će oni biti dobro jedino ako sam ja dobro. Mama mora biti stup i baš zato mama mora brinuti o sebi na svaki način. Srećom, moj bivši suprug je divan otac, pa se sve dobro posložilo.

Kako izgleda briga o sebi? Jesi li uvela neke rituale, vikend s frendicama, masaža svaki tjedan ili nešto slično?

Neke rituale koristim, a masaža svaki tjedan je jedan od njih. Yoga i meditacija su mi jako važne i to je krenulo prije razvoda. Jedan od alata je i isprazniti um, što nije lagano, ali uspijevam.

Koliko su ti važna ženska prijateljstva i koje teme otvarate na kavama?

Česta tema su nam nesanice i sve što prati pedesete i menopauzu. Imam blagoslov što se družim sa sjajnim ženama koje vrlo otvoreno govore o svojim emocijama i izazovima. Baš iskreno dijelimo sve i ja sam tu navijač, a ne psiholog. Pedesete su dobre jer shvaćaš da je pred tobom manje budućnosti nego prošlosti, pa se tu podvlači crta i preslaguju prioriteti. Meni je ovo razdoblje dobro jer je to vrijeme skidanja maski, postavljanja granica i dobrog bivanja u vlastitoj koži koja više nije ni glatka, ni zategnuta, ali je moja.

Mogu reći da sam u sebi našla tu jednu sigurnu točkicu na koju se oslanjam i u najtežim trenutcima. Ima trauma, odlazaka, razočaranja, ali dobro sam u sebi.

Nisam sklona tom pozitivnom razmišljanju non-stop. Pozitiva nije uvijek utočište. Moja mama je umrla, nemoj mi govoriti da će biti dobro. Neće. Nje više nema za mene. Budi tu, budi uz mene u mojoj tuzi, podnesi sa mnom tu tešku emociju. To je zrelo i svima nama potrebno.

Za to je potrebna prisutnost, koliko smo uopće prisutni u odnosima, koliko smo spremni čuti drugoga?

To je važno osvijestiti. Tko smo mi sami i što smo spremni dati, ne samo uzeti. Ne može nam partner biti zamjena za roditelje, ne možemo od djece zahtijevati da nam zamjene partnera ili socijalne kontakte, a svi to ponekad nesvjesno radimo o očekujemo od drugoga ono što sami nismo spremni dati. Često je lakše uploviti u obveze, gledati Netflix, ne otvarati teške teme, jer one nose teške emocije, otvaranje rana i navikli smo to izbjegavati na sve načine. A bez toga nema kvalitetnog odnosa. Sagledati sebe da bi mogli razumjeti drugoga, to je ja mislim smisao.

Da bismo to mogli, moramo skinuti maske i destruirati obrambene mehanizme, zar ne?

To je jedna od mojih dražih tema. Moj mehanizam je humor, to je odlična maska, to je uvijek dobro došlo, a često se baš iza humora kriju duboke traume i tuge. Često su baš komičari veliki depresivci. Humor je baš idealna kompenzacija unutarnjeg stanja.

Mnoge svoje traume nisam isplakala, ali sam ih ismijala. To mi je služilo neko vrijeme, ali danas mislim da je nužno tuge isplakati. Jako važno.

U videima spominješ i bijes kao nužan alat spoznaje!

Postoje emocije koje smo nepravedno nazvali lošima. Nema loših emocija, pa tuga, ljutnja i bijes nisu loši. Mi moramo upoznati i svoje neugodne emocije i moramo ih moći izdržati. Bez crne bijela ne bi vrijedila. Vječna sreća ne postoji, to se zove manija i nije prirodna, niti zdrava. Život je sinusoida, nekada smo gore, nekada dolje, ali sve to treba prihvatiti kao normalno i živjeti dalje najbolje kako znamo.