On me voli na svoj način... Što kad se ljubav ispreplete s emocionalnim zlostavljanjem?

Razni su oblici emocionalnog zlostavljanja, ali zlostavljač nikada nije posebno kreativan, on u vezi primjenjuje ono oružje i metode koje je i sam doživio na svojoj koži. Često čujemo kako je raspad braka na ljestvici stresnih događaja odmah nakon smrti voljene osobe. Brak je puno više od odnosa muškarca i žene. On je naše novo utočište, naš nesvjesni pokušaj da ispravimo ono što je u primarnoj obitelji kod odrastanja pošlo po krivu.

Vrlo često u partnerskom odnosu nastavljamo tamo gdje smo stali u djetinjstvu, namirujemo one potrebe koje nisu bile zadovoljene u odrastanju. Obrasci kojima se služimo davno su usvojeni, a nastale rane traže biti iscijeljene. Sve se to odigrava mimo naše volje i naše svijesti.

Nije ga htjela ljutiti

Ante je bio ugledan liječnik, dječji kirurg zavidne karijere, visine i sportske građe. Bio je oženjen najljepšom doktoricom u bolnici, plavokosom i plavookom Anom, dječjom dermatologinjom.

Njih dvoje u vezi su još od fakultetskih dana. Nakon specijalizacija jedino logično je bilo vjenčanje i dijete koje je ubrzo uljepšalo njihove živote.

Ante je na poslu bio omiljen, odmjeren, uvijek na usluzi malim pacijentima i zabrinutim roditeljima. Na tenisu ga baš nisu voljeli jer je nekako s visoka gledao na frendove, nije nikad nazdravio alkoholom za neki muški rođendan, nije ostajao iza treninga na čašici razgovora, nikad nije zavrtio rundu.

Kući je dolazio šutljiv, okrenut svojim knjigama, rigidan i zahtjevan. Sve je moralo biti čisto, pospremljeno, obroci zdravi i ukusni. Košulje opeglane, posteljina mirišljava.

Ana je o svemu vodila računa. Navikla je tako. Nije htjela ljutiti Antu. Znala je kako izgleda kada je ljut. Bez dizanja tona uputio bi joj salvu uvreda.

„Nije ni čudo da je riba hladna, kod tvoje mame nisam pojeo nikad ništa jestivo, a kamoli ukusno. Čini mi se da si se udebljala, pripazi na sebe. Nećemo zvati Ivanu i njezinog muža, ona je glupa i ne zanima me što ti je prijateljica od osnovne škole, a uz to muž joj je neobrazovan i pijanac. Nemoj mi samo ti govoriti o medicini, dermatologija je malo bolja od vođenja kozmetičkog salona“, samo su neke od Antinih rečenica koje je Ana dobro zapamtila i radila sve da se što rjeđe susretne s njegovim tihim glasom, kratkim zapovjednim rečenicama, prezirom koji je osjećala svakim danom više.

Pravila se da vodi savršen život

Ana nikome nije ništa govorila, pravila se da vodi savršen život uz savršenog supruga.

Često je razmišljala zašto je Ante postao tako hladan, odvojen i zapravo neugodan.

Sjetila se odlazaka na nedjeljne ručkove njegove obitelji. Otac mu je bio kardiokirurg znamenite karijere. Majka je bila domaćica, nezavršena akademska slikarica koja je prekinula akademiju na trećoj godini kada je ostala trudna. Njezin sin bio je cijeli njezin svijet jer joj supruga nikada nije bilo doma. Vodila je računa o kući, slikala je u malom improviziranom ateljeu, ponekad otišla s prijateljicom na čaj. Trpjela je nemoguć karakter uvaženog kirurga, šutjela je na njegove prevare o kojima se pričalo po gradu, gubila je interes za sve osim za uspjehe svojeg sina i svoje slike, minijature ne baš velike umjetničke vrijednosti. Kada je Ante diplomirao u svojem tijelu nastanila je najgori oblik karcinoma i ubrzo otišla.

Ante je stoički podnio majčin odlazak. Plakao je samo jednom u svojoj sobi, miješale su mu se emocije straha, srama i ljutnje. Mrzio je sebe jer ju nije mogao spasiti od hladnih ralja svojeg oca, jer nije prepoznao da se život u njoj gasio na očigled, ali mrzio je dijelom i nju jer ga nije zaštitila od groznih rečenica koje mu je otac upućivao, od njegovog omalovažavanja, ignoriranja i zanemarivanja njihove male, na van skladne obitelji.

Ante se odrezao od života. Shvatio je da život nije fer, da ne dobiješ koliko uložiš, da su emocije fragilna stvar za slabiće i da je otac imao pravo kada je govorio da je život borba i da uspijevaju samo najjači.

Ante je redao uspjehe, ali je svakim danom osjećao sve manje. Ana je svakim danom patila sve više. Trebalo joj je nježnosti, podrške i ljubavi. Trebalo joj je da je netko vidi, osjeti, miluje i voli.

Cijena je bila previsoka

I sada, dvadeset godina kasnije osjećala se jednako kao u svojem djetinjstvu. Nikada nije bila dovoljno dobra, nikada dovoljno petica, nikada dovoljno vitka. Antina hladnoća, rezerviranost i visoki zahtjevi stvarali su joj jednaku nelagodu kakvu je osjećala pored svoje majke.

Shvatila je to jedno jutro kada je Ante otišao na posao, a ona osjetila olakšanje kao kad bi njezina majka odlazila na neki kongres. E da, Anina majka također je bila liječnica. Psihijatrica. Svima je znala pomoći i dati ljubavi osim sebi i svojoj kćeri. Tako je bar Ana mislila.

Odjednom je u sebi osjetila ogromnu snagu. Dijete nije odvezla u vrtić, uzela je tri kofera i spakirala najnužnije. Sjela je u auto, nazvala bolnicu, uzela godišnji odmor i odlučila odseliti u stan svoje već pokojne majke koji joj je ostao. Osjetila je da je to najbolje za nju i dijete. Bila je odlučna u tome da ne ponavlja model koji je sama proživjela i da je dužna, ako ne zbog sebe onda zbog svoje kćeri imati dane i godine ispunjene srećom i smijehom ma kakve životne nedaće ih snašle.

Anti je ostavila pismo na kuhinjskom stolu. „Otišle smo i sigurno se nećemo vratiti. Ne radi scene, obaviti ćemo sve u miru i civilizirano. Vrijeme je da nađemo svoj mirni put. Ana.“

Držeći pismo u rukama to poslije podne Ante je osjetio nevjerojatan bijes. Porazbijao je sve suđe iz kuhinje. Opet, zar opet napuštanje, samoća, osjećaj boli i tuge. Plakao je dugo i tiho.

Jednako kao onaj mali dječak skriven u svojoj sobi da ga nitko ne vidi.

Znao je da je pred njim mukotrpan i bolan posao. Morao je skinuti svoju masku, svoj štit od svijeta i ljudi i ponovno naći sebe. Cijena je bila previsoka. Izgubio je Anu, ali bit će mu to motiv za godine koje su ga čekale. Možda, možda ipak jednoga dana Ana dođe natrag. Mora joj samo pokazati pravoga sebe. Jedino što taj dio i sam mora otkriti...