Mama Maja otvoreno o kćerinoj borbi s anoreksijom: Imala je samo 13 godina, svaki dan živim u strahu

Sve je bilo idilično, Maja Krčelić bila je sretna majka, njena kći je bila perspektivna gimnastičarka, a onda se u njihov život spustila crna zavjesa anoreksije. O svojim iskustvima i borbama Maja nam je govorila u ovom razgovoru. U međuvremenu, postala je i predsjednica udruge (H)RANA koja je osnovana kao podrška roditeljima i bližnjima oboljelih.

Kako izgleda kada hrana postaje rana, točnije postaje bolest?

Bez hrane ne možemo živjeti, ali oboljelima od poremećaja prehrane ona postaje rana. Jedino kontrolom hrane imaju dojam da kontroliraju život. Zato to i jest bolest. Moja kći se razboljela s 13 godina, a danas ima 21 godinu.

Imam potrebu o tome javno govoriti i senzibilizirati javnost.

Kako je to krenulo i kako ste uopće primijetili da nešto nije u redu?

Moje dijete se bavilo sportskom gimnastikom i na jednom treningu je slomila nogu. U tom razdoblju je pazila na ishranu kako se ne bi udebljala dok miruje. To je bio triger kod nje. Izbacila je grickalice, čokoladu, a ja sam shvatila vrlo brzo da ona mršavi, jer je u tri mjeseca izgubila 20 posto svoje ukupne težine. Otišle smo u Centar za poremećaj hranjenja Bea, tamo je dobila dijagnozu i odmah su je poslali u Vinogradsku bolnicu. Pretragama u bolnici joj je ustanovljen izljev u perikardu srca, što je izuzetno opasno. Hospitaliziralu su je te je bila životno ugrožena.

S tim strahom od njezinog preranog odlaska živim i danas.

Što su rekli stručnjaci da je u pozadini njezinog slučaja?

U pozadini su uvijek odnosi, osjećaji i emocije. Svi smo mi drugačiji i svatko od nas drugačije reagira.

Odnosi i emocije su važni, to su senzibilne osobe, perfekcionisti koji stalno dižu ljestvice i na kraju jedino što još preostaje za kontrolu je hrana. Svakodnevno pobjeđivanje sebe: uspjela sam pobijediti glad, ili najela sam se, ali ću sada izbaciti tu hranu iz sebe, kao da izbacujem crne emocije.

Moja kći je rekla da je nama, koji nismo bolesni, nezamislivo o kojoj emocionalnoj boli se radi.

Je li u liječenje uključena i psihoterapija?

Naravno, to je prije svega psihijatrijska dijagnoza koja ima izravne organske posljedice. Liječnici najprije spašavaju tijelo, rade dohranu, a tek onda slijedi psihoterapija. Terapije su različite za djecu i odrasle. Tijelo se kod nekih pacijenata oporavi, ali važno je promijeniti i njihove glave, odnosno emocije. To ide puno teže.

Je li to bolest samo mladih ljudi?

Najčešće se javlja u adolescenciji i pubertetu, ali ta se dob spustila i na desetogodišnjake. U Vinogradskoj bolnici imaju pacijente od 8 godina. Iako, poremećaj se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi. Nitko od njega nije pošteđen.

Jeste li i vi kao majka išli na psihoterapiju?

Ja sam se uključila u terapijsku grupu za roditelje. Bilo mi je važno znati kako reagirati i razumjeti. Poremećaj obuzme osobu i to više nije vaše dijete koje ste poznavali. Djeca u toj boli postanu kao agresivna, buntovna, ljuta. No oni se tako brane, skrivaju svoju bol. Roditelji moraju razumjeti ta stanja, ali roditelji pomažući sebi zapravo pomažu svojem djetetu. Ja recimo svaki četvrtak imam svoje grupne psihoterapije u bolnici Sveti Ivan kod dr. Hrvoja Handla. To mi jako pomaže.

S čime ste se sve susretale u procesu liječenja?

To je prepoznata bolest i postoji stanovito razumijevanje. Ali ipak postoji stigma i sram jer je to psihijatrijska dijagnoza. Mnogi roditelji ne mogu o tome govoriti i srame se, a boje se i reakcija svoje bolesne djece. Ja mislim da je dobro da i mi roditelji o tome govorimo. Jer i mi imamo neka svoja emocionalna stanja s kojima se možda ne znamo nositi. To je sve vrlo isprepleteno. Što se više govori o tome, to se više skida stigma, a sram nikako nije dobro došao u liječenju.

Kakav je danas vaš odnos s kćeri?

Danas je jako dobar jer smo obje rasle kroz ove izazove. Ali nije uvijek bilo tako. Među nama je znalo doći i do fizičkog obračuna u njezinim pubertetskim godinama. Bila sam jako zabrinuta, preispitivala se gdje sam pogriješila. Mislila sam kako mogu biti dobra učiteljica drugoj djeci, jer radim u školi, a kako sam tako podbacila kao majka.

Ali kroz vrijeme, učenje o sebi, o njoj, o emocijama, razumijevajući sve polako, izgradile smo odnos podrške i razumijevanja.

Ovo nije poremećaj u kojem ćeš dobiti tabletu od liječnika od koje će ti biti bolje. Ovo je dugotrajan proces, bolan, s neizvjesnim rezultatima. Potrebno je jako puno rada i strpljivosti. Kroz sve to ja sam se uspjela iščupati iz roditeljske simbioze koja je bila pogubna za moje dijete. Mi roditelji pokušavamo zaštiti djecu preko svake mjere, a važno je postaviti zdrave granice.

Želite reći da ta simbioza i prezaštićivanje djeteta zapravo šalje poruku djetetu da ono samo nije sposobno?

Mi to radimo iz najveće ljubavi, ali oni to mogu pročitati kao da nisu dovoljno dobra i sposobna. Način na koji neki od njih čuju i dožive naše riječi i postupke je dijametralno suprotan onome što mi želimo poručiti. Oni svijet promatraju potpuno drugim očima.

Kod njih je percepcija posve iskrivljena. Kada sam joj znala poželjeti dobro jutro, moje dijete je to čulo kao da sam ju opsovala. Naprosto, drugačije doživljavaju svijet u svojoj boli.

Je ti to bolest u kojoj je vitkost najvažnija ili je sve puno dublje?

To je bolest vezana uz emocije i odnose prije svega, a izgled tijela samo služi toj kontroli koja je potrebna oboljelima. To je raskorak između srca i mozga. Tijelo tu nije najvažnije kako se često misli, nego pokušaj kontrole.

Predsjednica ste udruge (H)RANA, čime se udruga točno bavi?

Prošle godine smo osnovali udrugu koja okuplja obitelj i bližnje oboljelih od poremećaja hranjenja. Ideja je međusobno se hrabriti, ojačavati i educirati kako bismo kvalitetno pomogli našim oboljelima? Sustav to prepoznaje kao dijagnozu, ali u sustavu ne postoji razumijevanje da to nije samo bolest tijela ili bolest emocija. To se treba tretirati paralelno.

Ako obolite u bolnici će vam sanirati organske manjkavosti, srce, bubrege, crijeva... ali što nakon toga? To nije dovoljno. Jer se oboljeli ne žele liječiti. Oni se ne žele odmaknuti od tog sustava kontrole koje su uspostavili. Zato je potreban multidisciplinarni pristup. A mi nemamo bolnicu koja objedinjuje sve te potrebe kada su odrasli oboljeli u pitanju.

Odraslu osobu vi ne možete liječiti na silu, točnije ne možete je hraniti na silu. To je veliki problem. Te osobe imaju suženo stanje svijesti, liječnici mogu reagirati tek kada je osoba životno ugrožena, ali samo do granice da je održe na životu.

Mi nemamo dovoljno educiran kadar za sve te razine liječenja. Osoba koja ima ovaj poremećaj ne želi biti izliječena. Za pristup takvim osobama potrebno je ogromno znanje i strpljivost.

U veljači je saborski odbor za zdravstvo je raspravljao o svemu ovome i bolnicama je bila ponuđena edukacija koja bi bila besplatna, to je organizirao Centar Bea, ali sve su bolnice to odbile. Razlozi su nedokučivi, a besmisleno je da ja osobno iznosim mišljenje o sustavu i nelogičnostima. Ja sam samo jedna mama koja strahuje za život svojeg djeteta. Anoreksija je psihijatrijska bolest od koje je najveća smrtnost među svim dijagnozama psihijatrije.

Kako je vaše dijete danas?

Dvije godine je bila doma zatvorena, bila je u dnevnoj bolnici kod dr. Handla, ali i dalje se bori. Zbog neke emotivne obiteljske situacije opet je organski dosta loše, opet joj je pao indeks tjelesne mase, zbog čega se ne može ponovno prijaviti na liječenje, jer na odjel primaju tek kada se taj indeks digne na 15. Inače, u bolnici se na prijavu čeka po dvije godine, jer to je jedino takvo mjesto u Hrvatskoj. Ipak, ne odustajemo. Vjerujemo da će biti dobro. Organski je lošije, ali je emotivno prilično dobro. Važno je reći da se poremećaj može pobijediti, znam puno djevojaka koje su se izborile za sebe. Ali to je dugotrajna i iscrpljujuća borba za oboljele, njihove obitelji i za sustav. U Hrvatskoj je više od 40. 000 oboljelih od poremećaja hranjenja, a što je s onima koji se nikad nisu javili u sustav. Poremećaj hranjenja se može dogoditi bilo kome i zato je važno ustrajati na detabuizaciji i poboljšanju liječenja. Upravo to i ja pokušavam. Pomoći svojem djetetu i sebi, ali i poslati poruku da se ovoj bolesti može stati na kraj.

Cijeli intervju pogledajte ovdje.