Kirurg koji se trudi što manje operirati kralježnicu, a umjesto skalpela koristi metodu razvijenu za astronaute

„Redovito idete zubaru, ginekologu ili na sistematski pregled, ali baš nitko redovito ne provjerava stanje kralježnice“, pomalo prijekorno mi objašnjava dr. Robert Saftić, neurokirurg, pionir endoskopskog načina operiranja kralježnice, ali i inovator u primjeni matičnih stanica u liječenju. Karijera ovog neurokirurga impresivna je, pa je tako uz studij medicine u Hrvatskoj znanja stjecao od Amerike do Koreje, čiji zdravstveni model posebno hvali.

Dr. Saftić s posebnim veseljem ruši mnoge mitove koje smo usvojili o zdravlju kralježnice.

Netočno je da nije zdravo sjediti predugo. Nije pitanje koliko sjedimo, kakva je stolica i koliko često ustajemo, važno je jedino kako sjedimo. Za neki duži razgovor možemo sjediti uspravne kralježnice, raširenih nogu i izbačene stražnjice, a za višesatni rad za stolom, sve to isto, osim što treba sjediti na rubu stolice. Tako je tijelo najmanje opterećeno. Važno je, naravno, držati se uspravno, a ne pogrbljeno.

Kirurg koji se trudi što manje operirati, to bi ukratko bila definicija i poslovna logika koju promoviraš. Kako to?

Ja se najviše bavim kralježnicom, ali zdravlje kralježnice nije samo CT i kanal kralježnice. To je puno više od toga. Kada sam postao neurokirurg, shvatio sam da znam operirati, ali sam htio naučiti više. Izabrao sam od koga želim učiti. Prije svega su me zanimali svjetski stručnjaci koji su već primjenjivali minimalno invazivnu kirurgiju i od njih sam učio. Za sebe kažem da sam ja druga generacija kirurga tog načina operiranja, a izabrao sam učiti od najboljih. Poznati svjetski liječnik, dr. Antony Jung, jednom mi je rekao kako svakom pacijentu trebam pristupiti tako da se stavim u njegove cipele, a ja prvi se ne želim operirati. Razvijao sam tako godinama načine kako kroz prevenciju sačuvati zdravlje ili barem kroz minimalno invazivne zahvate rješavati najteže slučajeve. Meni je medicina stvar u kojoj stalno moramo propitivati znanje, nadograđivati ga, pokušavati nove metode, bude tu i grešaka, ali nema drugoga puta.

Posebno si se posvetio regenerativnoj medicini, cijeli jedan odjel u Specijalnoj bolnici Aksis bavi se upravo time – kako pacijenta spasiti od operacije?

Ponekad je operacija jedino rješenje, jer je degenerativna promjena takva da se jedino kirurški može riješiti, ali u puno slučajeva postoji cijeli niz procedura i vježbi koje mogu pomoći do razine da se operacija izbjegne. Ja sam htio i tu mogućnost ponuditi pacijentima i zato imam cijeli jedan odjel rehabilitacije, za koji smatram da značajno diže razinu kvalitete liječenja, kao prvo da se operacija izbjegne, a kao drugo da se postoperativno pacijent što brže vrati normalnom funkcioniranju.

Mi kirurzi nismo obučavani za taj dio medicine i za takvu skrb o pacijentu, pa mi je to bio još veći izazov. Koreanci su me baš u tom segmentu puno naučili. Prije svega, u Koreji čovjek nije samo kralježnica ili srce, mozak, nego biće u pokretu koje funkcionira biomehanički, koje ima kinetičke lance mišića koji se vežu na zglobove. Želim reći da uzroci bolova u kralježnici mogu biti razni, od recimo degeneracije koljena, pa se onda prvo treba baviti koljenom, a tek onda kralježnicom.

Iz tih premisa nastala je fizikalna terapija koju sam osmislio, a koja je jedinstvena u svijetu jer kombinira dva sustava za testiranje i koristi se izokinetika, sofisticirani robotski stroj koji se prije svega koristio kako bi se američki astronauti rehabilitirali nakon povratka iz Svemira, tj. beztežinskog stanja. Dr. Slobodan Kuvalja puno me je o tome naučio i zajedno smo razvili tu jedinstvenu metodu rehabilitacije. Antropološki gledano, mi nismo „napravljeni“ da bismo hodali uspravno, niti da bismo živjeli dugo. To je nama liječnicima donijelo mnoge izazove kada je kralježnica u pitanju. Mi smo ljudi biometrijski različiti po zjenici oka, otisku prsta, ali i po načinu kretanja. Nakon tridesete godine svaki čovjek koristi različite mišiće i kosti u svojem kretanju, zato će kod nekoga prvo stradati koljena, kod drugoga kukovi, a kod trećeg kralježnica. Proprioreceptori u tijelu vrlo vješto kompenziraju ona mjesta u tijelu koja su preopterećena iz bilo kojeg razloga. Taj se proces odvija u krug, od kralježnice, preko koljena, kukova, zdjelice, pa opet do kralježnice.

Igra li genetika ulogu u degenerativnim procesima i oboljenjima i što tu može izokinetika?

Rekao bih da su bolesti lokomotornog sustava posljedica genetike u manje od trideset posto slučajeva, a i to je dosta teško dokazivo. Naravno, uvijek postoje mehaničke ozljede kralježnice, dizanje prevelikih tereta, nesreće i slično, tada sve o čemu govorimo nije važno.

Izokinetikom mjerimo kolika je optimalna količina snage mišića po pojedinom zglobu s obzirom na godine, visinu, težinu, opće stanje i način rada i života. Upravo na taj način mi preveniramo ozljedu i dugoročno izbjegavamo operaciju. Tako pacijenta vraćamo u biokinetički balans, a to je raspored težine po jedinici zglobne površine s obzirom na pojedinačne „potrebe“.

Vježbe koje se rade nakon tog testiranja su vrlo individualizirane, osmišljene upravo za tog pacijenta i to je zapravo higijena održavanja kralježnice, koljena, zglobova uopće.

Možemo to zvati preventiva, rehabilitacija, liječenje, kako god, ali smisao i cilj su jasni, kvalitetan život bez boli danas, ali i sa što manje boli u budućnosti.

Izometoda je jasna metoda detekcije ukupnog stanja i po tome je jedinstvena u svijetu. Ja volim kada su uvidi jasni, čitljivi i mjerljivi.

Izokinetičkim testiranjem, posebnim individualiziranim vježbama možemo se dovesti u red?

Upravo tako i po meni svaka osoba starija od trideset godina trebala bi obaviti to testiranje, vidjeti u kojoj je fazi njezin lokomotorni sustav, primijeniti kratku rehabilitaciju i dovesti se u red za iduće dvije godine, toliko mozak pamti te nove obrasce. Sve to rješavamo u dva do tri tjedna. Vjerujte da je to bolje i zdravije od vježbanja tri puta tjedno bez jasnog cilja i jasno postavljenih vježbi koje trebaju baš našem tijelu.

Ja sam tako smanjio broj operacija za pedeset posto, ali sam pomogao ljudima kroz fizikalnu terapiju – i mene to posebno veseli.

Veseli te tražiti nove putove liječenja, tako si svojedobno krenuo s istraživanjem primjene matičnih stanica, što danas misliš o tome, koliko su one zapravo učinkovite?

Od 2013. g. bavim se matičnim stanicama, puno sam tu istraživao i učio od kolege P. Jonsona iz UCLA-a do švicarskih uglednih biotehnologa. Matične stanice iz masti i koštane srži stavljaju se u zglob, koji je u tom trenutku neprijateljsko stanište, pa se prvo moraju poboljšati uvjeti u tom zglobu, a tek onda aplicirati matične stanice.

Važno je znati koliko i kojih matičnih stanica dati pacijentu, kako će se one ponašati u tom zglobu i kako potaknuti njihovu integraciju.

Koljeno je, primjerice, najkompleksniji zglob, a naš ugledni prof. dr. Mislav Jelić dokazao je da kada rasteretimo koljeno vanjskim fiksatorom, ono ima mogućnost samoregeneracije i tako mogu biti liječene recimo dijagnoze meniskusa, degeneracije ligamenata i sl.

To nam dokazuje da su operacije forme liječenja koje će za par desetaka godina biti naša prošlost. Mi već sada živimo budućnost iz SF filmova.

Taj tjelesni regeneracijski potencijal je baza i moje regenerativne medicine lokomotornog sustava.

Matične stanice su dobre za liječenje koljena i kojih još dijelova tijela?

Najbolje su se pokazale kod koljena, kuka, ramena ponekad, lakta vrlo uspješno – kao i kod malih zglobova. Uglavnom je dovoljno jednom aplicirati, a uz izokinetiku rezultati mogu biti odlični i dugoročni. Važno je uz matične stanice popraviti i prije spomenutu biomehaniku tijela, koja je i dovela do degeneracije tkiva. Cijeli taj pristup onda ima smisla i stvarno pomaže pacijentu. Ja, recimo, ne dajem matične stanice pacijentima koji nisu spremni ići na izokinetičke vježbe, jer to nema smisla.

Ovo je primjenjivo na sve dobne skupine pacijenata.

Kako riješiti diskus herniju i što poduzeti da do nje ne dođe?

Pitanje za milijun dolara. Važno je znati da se ništa ne dogodi odjednom, prvo nas boli malo, pa još malo, pa krivo sjedimo, pa krivo dižemo stvari s poda i onda nastane nepodnošljiva bol. Dobro je kada disk izađe van, ali kada pukne unutar sebe nastaju ozbiljniji problemi, a do toga opet dolazi zbog ogromne kompenzacije kralježnice, jer nam drugi dijelovi tijela ne funkcioniraju kako treba.

Vrag leži u malim stvarima, tako nas ona sitna bol u leđima kroz vrijeme može dovesti do ozbiljnih problema, ali evo, postoje načini kako se toga riješiti brzo i bez operacije.

Na kraju, kako znati kojeg doktora odabrati i koju metodu primijeniti?

Uvijek pitajte svojeg liječnika koliko je takvih zahvata napravio, koliki je postotak uspješnosti i kakva su mu iskustva s alternativnim metodama koje ne uključuju nužno operaciju. Vrlo jednostavno.