ADHD u odrasloj dobi: Psiholog Igor Mikloušić otkriva znakove koje mnogi godinama pogrešno tumače kao karakter

Neorganiziranost, manjak fokusa, sklonost alkoholu i opijatima, dosada i prezir prema redovima bilo koje vrste, sve to ukazuje da niste baš zrela i odrasla osoba, osim ako imate ADHD. Tada je riječ o poremećaju, a ne o vašem slabom karakteru ili manjku odgoja.

Često danas čujemo da mnoga djeca imaju ADHD, ali što kada se ta dijagnoza ustanovi u kasnijim godinama? Kako ju uopće detektirati i prepoznati, pitala sam psihologa Igora Mikloušića.

Da bi se ustanovilo ima li netko ADHD, mora se provesti ozbiljno testiranje. Prije toga svakako može biti nekih naznaka ili indikacija. Treba biti vrlo oprezan kada se govori o ADHD-u, jer to što ste, primjerice, impulzivni može biti rezultat karaktera, ličnosti, trenutne situacije, a ne nužno ovog poremećaja - iako impulzivnost jest jedan od simptoma. Ono što je u dijagnostici važno je podatak da neke ključne osobine traju od najranije dobi. Uz to gledamo intenzitet, trajanje i posljedice. Zapravo je ključno: odražavaju li se simptomi na kvalitetu našeg života.

Zašto ga je teže dijagnosticirati u odrasloj dobi nego kod djece?

Dugo se smatralo da je to neurorazvojni poremećaj koji nestaje u odrasloj dobi, jer glavna osobina, hiperaktivnost, nije više tako jako izražena. Zato ga je teže dijagnosticirati kod djevojčica jer one ne pokazuju vanjski nemir, nego više unutarnji ili problem koncentracije, pažnje i slično.

Velika većina odraslih nauči se nositi s tim, kroz godine razvije razne kompenzacijske mehanizme. Ako je netko inteligentan, verbalno jak, može proći cijelu osnovnu i srednju školu bez da itko primijeti teškoće s kojima se nosi. Ocjene su ok, radne navike još niti ne moraju biti usvojene ili razvijene, može tako proći i fakultet, pa čak i prve godine rada ako ste izabrali kreativno zanimanje, bez jasne strukture. Ali neminovno, kako se gomilaju obveze, tako kompenzacijski mehanizmi popuštaju.

Vrlo uspješni ljudi s karijerama i raznom vrstom uspjeha mogu se boriti s ADHD-om. Njihov napor da savladaju sve životne izazove puno je veći od običnih ljudi. Primjerice, oni će sve ostaviti za zadnji čas, sve će obaviti, ali unutarnji stres je ogroman i unutarnja emotivna reakcija je prelijevajuća, tu kreću problemi sa spavanjem, prehranom, razina stresa i kortizola je ogromna. Javlja se tu i perfekcionizam koji je sam po sebi zahtjevan. Puno ljudi organizira život tako da i privatno i poslovno kreira okruženje koje je podržavajuće, ali ima i onih koji u tome ne uspiju.

Osobe s ADHD-om nisu ni u kakvoj psihozi, oni su duboko svjesni svojeg poremećaja i to je zapravo snažan udarac na samopouzdanje i udar na vlastiti self. Ako je još karijera baza samovrednovanja, te osobe zapravo duboko pate, jer su svjesne svojih ograničenja.

Svi mi želimo biti odgovorni i uspješni, ali ove osobe imaju „unutarnje čudovište“ koje ih stalno odvlači od obaveza, ciljeva i zadataka. Tu ne vrijedi uputa: možeš kad hoćeš, nego je to više: možeš kad moraš. To se, naravno, odrazi i na emotivne odnose, gubitak posla, financijske eskapade.

Kako ljudi reagiraju kada se poremećaj odrazi na realan život, događa li se tada depresija, anksioznost, osjećaj manje vrijednosti?

Događa se sram, krivnja, osjećaj neispunjenja vlastitih potencijala, krene anksioznost, strah od budućnosti – jer shvaćaš da ne kontroliraš sebe, a kamoli život, dolazi i do depresije i osjećaja potpune bespomoćnosti. Baš zato je jako važna dobra dijagnostika, jer u podlozi depresije i anksioznosti može, ali i ne mora biti ADHD. Važno je napraviti i endokrinološku obradu, jer nekad su u pitanju hormoni, a ne nužno neki poremećaj.

Koje još poremećaje vežemo uz ADHD?

ADHD može biti povezan s autističnim spektrom, što je tema za sebe. Ali jako je važno dijagnosticirati dolazi li do tegoba zbog endokrinološkog, neurobiološkog ili nekog drugog razloga.

Fokus i držanje pažnje čine se kao najveći izazovi ovog poremećaja?

Da, ali uz to i mogućnost planiranja, emotivno samoreguliranje, impulzivnost, velika osjetljivost na kritiku. Sve su to veliki izazovi iz kojih osoba može otići u konzumaciju alkohola ili droga, pušenje ili neku ovisnost koja instantno umiruje ili nagrađuje naš živčani sustav. Često se umirenje traži u rizičnim ponašanjima.

Često su ljudi s tim poremećajem vrlo inteligentni, a njihove reakcije nisu takve. Gdje nastaje disbalans?

Moramo znati da pojedinci s poremećajem koji su uspješno kompenzirali simptome, imaju karijerni uspjeh ili postignuća, nisu reprezentativni primjerak ove bolesti. Oni su ipak u manjini. Ostali se bore sa ozbiljnim posljedicama. Važno je znati da primjena lijekova za ADHD dramatično olakšava živote oboljelima, smanjuje njihova rizična ponašanja, smanjuje broj prometnih nesreća, konflikata svake vrste, kao i konzumaciju droga.

Kako farmakološki onda možemo riješiti problem?

To je dio koji preuzimaju liječnici, nakon što mi napravimo temeljitu psihološku dijagnostiku. Uglavnom, postoje dvije vrste lijekova koji ublažavaju simptome bolesti. To je pokazala i do sada najveća studija na temu ovog poremećaja. Farmakoterapija smanjuje problem impulzivnosti, hiperaktivnosti i pažnje. To je prvi korak koji ne rješava cijeli problem, ali daje priliku da se simptomi drastično smanje i da osoba „prodiše“. Drugi korak je psihoterapija, a najbolja se pokazala KBT terapija, jer je jasna, strukturirana i orijentirana na rješavanje problema. Kroz terapiju se najbolje rješava unutarnji kritičar koji stalno proizvodi glas/upozorenje kako si nedovoljno dobar, nedovoljno učinkovit i kako opet nećeš uspjeti.

Vrlo često ljudi s ovim poremećajem biraju brza, dinamična i kreativna zanimanja, čiji je učinak brz i velik, tamo gdje je rezultat rada brzo i jasno vidljiv.

Kako nastaje ADHD?

Može biti neurorazvojni poremećaj s genetskom bazom, velikim dijelom uzrok može biti i okolina, plus neki neurorazvojni procesi. Zašto je ovaj poremećaj sve češći leži u činjenici da ga sve ove godine nismo niti prepoznavali, niti smo imali dovoljno dobre alate da shvatimo o čemu je riječ. Sam poremećaj nije u porastu, nego ljudi sada za svoja stanja imaju napokon ime i dobru dijagnostiku.

S druge strane, danas ćemo vrlo lako neko ponašanje etiketirati kao ADHD, a nužno nije riječ o tome, nego smo svi prestimulirani, preopterećeni, stalno smo na mobitelima, naša pažnja i koncentracija su bitno smanjene, kao i naš fokus i percepcija samih sebe.

Cijelo naše okruženje je takvo da gubimo pažnju i fokus.

Jako je važno voditi računa o kretanju i prehrani kod ovog poremećaja. To je općenito dobro, ali zašto je ovdje važno?

Važni su nam nutrijenti kako bi mozak što bolje nahranili, kako bismo ojačali sustav samoregulacije. Važno je ne samo što jedemo, nego da jedemo redovito, da imamo red, pa ovladamo tom osnovom za naš život. Važno je osvijestiti bazične stvari: da se ne prejedamo emotivno, da imamo jasnu strukturu obroka, kao i nužnost da se krećemo, osvijestimo tijelo, vježbom smanjimo impulzivnost.

Važno je da ljudima s ovim poremećajem pružimo razumijevanje i podršku, kao i sa svakim ostalim mentalnim poremećajem uostalom.