Svi smo mi na rubu provalije i dok to osvijestimo bit će prekasno

Vidjela sam mladost kako stari, vidjela sam starost kako gubi mladost, vidjela sam lica i kao nepromjenjive svjedoke vremena. Jesu li naša lica odraz onoga što iznutra osjećamo? Što su uzroci promjenjivosti ili zastoja u vremenu? Kako riješiti tolike nejasnoće kada sve ostaje još uvijek u povojima teorije? Zar je život isprobavanje, pa kako bude? U čemu su razlike pa na nekom vrijeme iscrtava sebe, a nekog poštedi kao da je takav izbor prirodan? Zar stres ne djeluje jednako na sve? Dok nismo saznali za stres uvijek bi nešto pronašli čemu bi pripisali te izvanjske transformacije na našoj koži. U obzir je došla genetika, prehrana, milje odrastanja, trošenje ili pošteđivanje sebe, klimatski uvjeti… nabrojili bi sve izvanjsko, a zatajili sve unutarnje. A onda se netko dosjetio stresa kao potencijalnog kandidata koji čovjeka goni da prelazi svoje urođene granice, kao da ćemo pretjerivanjem u zahtjevima koje nijedno normalno ljudsko biće ne može ispuniti stvoriti nadljude pokušavajući ih uvesti u sustav funkcioniranja robotizma zbog čega su psihe pucale poput stakla, jer promjenom prirodnih uvjeta čovjek postaje izbezumljen zbog preobrazbe koja mu je postavljena kao uvjet opstanka. Prvo što doživi su konverzacijske eskapade u kojoj ni sam ne razumije o čemu govori, zatim gubitak mira, oduzimanje slobode da obnovi i mentalnu i tjelesnu snagu, te na kraju ono po čemu smo bili poznati kao ljudi, a to je naša emotivna osjetljivost. Ona danas sve više podsjeća na suhu granu koja svakom smeta, pa je netko slomi, a netko otpili samo da je ne gleda, da ne narušava ostatak drveta. To isto činimo i ljudskim bićima.

Nepoželjna vrsta

Ako se ne uklope i ne podnesu stres, oni postaju nepoželjna vrsta. Zanimljivo je da su svi manje-više prihvatili taj pakleni plan s uvjerenjem kako će nas upravo on spasiti, ali ako malo jače raširimo oči uvidjeti ćemo da smo sve dalje od spasenja. Stres je postao pratitelj čovjeka. On me podsjeća na udarac, kada odvojim s-tres. A gdje čovjeka najviše boli kada ga se udari? Upravo u emocije koje dokazuju da smo ljudi. Postupci su ti udarci koje smo često puta primili potpuno nevini, ali postupku nešto prethodi. Prethode mu riječi čija ljepota izostaje i koje su često puta izuzete od nadahnuća. Ali zato prednjače prekoravanje, omalovažavanje, zlostavljanje, zbog čega rapidno starimo jer se osjećamo krivcima što nismo izdržali nečiju manijakalnost da postanemo ono što je van svake pameti. Zar zaista nismo svjesni da je to neka vrsta mentalnog genocida koji će dugim trajanjem uvesti čovjeka u stanje destrukcije, razlog više da nas lakše isključe s društvene scene. Dogodi li se tako nešto, što će od nas imati i što će biti njihov sljedeći potez? Mentalni genocid još nikog nije produhovio, a informacije kojima nas obasipaju mogu nas i potopiti. Oni koji su zaboravili da je riječ izašla iz Raja ruše mostove među ljudima u kojima jedni robuju, a drugi s rukama na leđima izigravaju kontrolore leta polažući račune onima skrivenima za malo veću šačicu srebrnjaka.

Mostovi ljubavi

Nikad ne treba zaboraviti tko služi lošeg gospodara, na prvoj pogrešci može pasti ili biti zamijenjen poput stolnjaka na stolu. Ti koji pokušavaju zavladati ljudskim umovima vrlo su prevrtljivi u izboru kontrolora koje u početku uvjeravaju kako su to njihovi anđeli, ali vrlo brzo ih mogu prozvati i demonima. Tko ima pravo bez pitanja naroda uvoditi novi poredak te kupovati ljudsku dušu novcem? Da novac može spasiti čovjeka od smrti, groblja ne bi bilo. Svi smo mi na rubu provalije (a tko misli da je izuzet od toga taj je već jednom nogom u provaliji), ali se bojim dok to osvijestimo da će ipak biti prekasno. Škrtost u riječima nije u duhu stvorena, kao ni pričanje bez prekida. Izrazi se poput čovjeka stvorenog od Boga, pa ćeš ozariti i svoje i tuđe lice, umiriti nemir u mislima, otpuhati strah dahom. Nemoj reći pa poreći, zato jer ti netko prijeti. Gradi mostove ljubavi jer svi nosimo isto srodstvo, svi smo isto potomstvo, potomstvo Njegovo. Ne sudimo čovjeku niti zovimo ljude da im sude. Tko nas je učinio prekidačima, tko nas pali i gasi zbog vlastite potrebe, kome smo dali povjerenje? Zar nije zrak koji udišemo darovan svima? Iako je naše tijelo mehanika to ne potvrđuje da o njoj sve znamo.

Lažne ponude

Čim čovjek klone duhom, a to nam upravo rade, napadaju naš duh kupujući ga lažnim ponudama, a mi već umorni od svega pristajemo dok se ne opečemo. Pokušavaju nas pretvoriti u ‘pale anđele‘ koji će kao sjene slijediti njihove naume. Zar želimo podržati kockare naše duše, plaćati porez s kamatama za život? Pa ako su oni alternativni Bogovi neka spriječe sve ekonomske slomove, neka siromašne pretvore u bogate, neka obnove porušene gradove, neka izjednače boju kože, neka promjene svoje stavove, neka prekinu patnju gladnih, neka postanu valovi koji miluju ljude, jer pravom Bogu svatko je najvažniji. Nisu ovo više dobre energije čim su ovaj kamenčić od Planeta proglasili centrom Svemira. Tko koga ovdje vara? Oni nas ili mi sami sebe? Sve dobro nestaje, a sve negativno se množi. Ako su sve kulture koje su postojale prije nas čim su pretjerale nestale, zašto mi mislimo da nam je ponuđena formula zlatom obasjana? Smije li naše srce biti kopriva za drugog čovjeka i kada ćemo povjerovati da smo svi zajedno na žici koja se njiše iznad provalije? Danas je pravilo reći nemam vremena, brojiti potrošene impulse…

Energija koju nosiš

Danas je teško pokucati na susjedova vrata i pitati treba li kruha. Danas je prirodno ocrniti nekoga, a sebe izbijeliti. Danas se tako lako odričemo svojega, udomaćimo ga u nepoznatu obitelj da bi sebe oslobodili tereta. Zar će ova ljudska vrsta na kraju postati svoja vlastita sramota? Kad zbrojimo sve naše ponašanje koji je smisao jesmo li mladi ili stari kada nam se svima isto piše? I kažemo kako smo odgovorni? Pa da jesmo ne bismo svakog dana gledali u isti natpis ‘Budite odgovorni‘. Energija koju nosiš u sebi pokazuje na čijoj si strani pristao biti. Riječi izdaju čovjeka, a lice potvrđuje izdaju samoga sebe. Mi smo sami sebe opkolili sa svih strana svojim krivim uvjerenjima. Nije čovjek programiran da živi po programu. Čim mnogi skinu otrovne riječi sa svojih usana zlo će otpuzati poput zmije među kamenje, a čovjekova koža ponovo će disati energijom blagoslova.