Neki pod svaku cijenu žele izbjeći komplikacije bilo koje vrste. Nekima se potkradu iz nesavjesnosti, a neki su komplikacija sama po sebi. Mogu li se komplikacije doista izbjeći i koliko bi to trebalo prevencije uvesti da baš u ničemu ne ispaštamo u posljedicama. Je li to poštovanje prema sebi i drugima ili ipak određena doza straha da nas netko ne prozove za nonšalantnost u ponašanju, za prekršene dogovore ili zato što si ne možemo oprostiti ako nismo na vrijeme reagirali, pa posljedicu ispaštamo. Kada bi se zaista sve moglo izbjeći život bi bio toliko predvidiv, da bi se mi osjećali kao ljudi na traci, kao ljudi koji ne bi trebali razmišljati, kojima bi sve išlo od ruke. To bi u najmanju ruku mogli nazvati više od blagostanja ili nekom izmišljenom idilom. Pa ne živimo u zemaljskom raju, nego smo doživotno u školskim klupama, iskušavajući svoje mogućnosti, upoznavajući sebe do krajnosti, jer uputno je ogoliti se do kosti, suočiti se sa saznanjem kakvoj skupini ljudi pripadamo.
Krinka odgovornosti
Ako pripadamo onima koji negdje duboko u sebi 'umiru' od straha, skrivajući to pod krinkom odgovornosti prema sebi i drugima, jer se bojimo biti ljudski, a ljudskost podrazumijeva i mrlje na sebi. U čovjeku nije usađena prirodna već stečena odgovornost s kojom se cijelog života borimo i koje bi se, ako stavimo ruku na srce svi željeli osloboditi, ali kad čovjek prihvati stečenu osobinu i povjeruje da je ispravna, jer time smatra da olakšava i sebi i ostalim ljudima najvažnije je znati, je li nas ta osobina čini opuštenima ili napetima. Kada se između ljudi sklopi dogovor uz sva obećanja nitko ne može dati garanciju što se može dogoditi, zbog čega će taj dogovor doći u pitanje, možda iz opravdanih razloga biti onemogućen, možda prekinut, jer više ima onih koji vrlo malo toga mogu izdržati, koji padaju na prvoj stepenici posljedice.
Besprijekorni u namjerama
Uvijek treba uzeti u obzir nepredvidivost života koji se događa uza svu našu pozornost ili poduzetu prevenciju. Svi bi mi voljeli biti besprijekorni u svojim namjerama, zadano izvršiti po obećanjima, po onom stisku ruke pri rukovanju, kada dogovorimo obostranu korist, ali nažalost vjetrovi života svojim prstima okrenu nešto u našim glavama, pa počinjemo živjeti na lovorikama isprika. Nevjerojatno, no ispada da oni koji su nam pružili priliku moraju moliti za našu dosljednost, a oni koji su dobili priliku ponašaju se kao da o njima ovisimo, kao da su nezamjenjivi. Zato i je sve naopako i zato bi oni koji daju priliku trebali nakon prvog prekršaja prihvatiti opravdanje, ali nakon trećeg prekršaja reći: 'Ti nisi dobar izbor moje ponude.' Ta vrsta ponašanja onih koji su ponudu prihvatili, a izvršavaju je uz podsjetnike i zamolbe ukazuje na nesavjesnost i nezahvalnost, te preuveličavanje svoje uloge u odnosu na ponuditelje. A oni koji su sami sebi komplikacija s njima je bolje ne imati posla, jer oni se nikada neće promijeniti smatrajući takav pristup životu analizom svakog sadržaja do najsitnijeg detalja, a ne svojom nesigurnošću protkanu nepreglednom sumnjom, gotovo rubnom bolešću. Rezime svega je, kako komplikacije u okvirima uvijek dobro dođu, jer kroz njih rastemo u učenju života, u neponavljanju pogrešaka, u prihvaćanju neizvjesnosti. Onaj čovjek koji ne raste kroz spoznaje taj se popikne i na najmanje mrvice kruha života.
Bježala od posljedica
Ida kao profesorica matematike i razrednica u vrlo prestižnoj gimnaziji bila je ogledni primjerak pokušaja kako izbjeći komplikaciju. Od posljedica je bježala čitavog života jer je kroz odgoj stjecala znanje kako je prevencija sveta dužnost svakog čovjeka kroz koju raste odgovornost, a izbjegnu posljedice. Iako primjena u praksi nije nudila olakotne okolnosti Ida je ipak postala pobornica života u kojoj posljedice ne smiju imati mjesta. Koliko je pretjerala u prevenciji mogućih komplikacija izbilo je na vidjelo ne samo u njezinim ljubavnim vezama u kojima bi bila ostavljana nakon određenog vremena upravo zbog prevencije kojima je gnjavila partnere sputavajući njihov slobodan um, stavljajući ih u svoju epruvetu života.
Sputavanje volje
Strahovi su bili ta nota zbog koje je postala sitničava, prelazeći granicu mogućeg, ne priznajući različitost interesa, izborno pravo svakog čovjeka, sputavajući time i slobodnu volju drugog bića. Mnogi su ukazivali kako takvo ponašanje kao što je izbjegavanje posljedice može upravo završiti posljedicom po nju, ona je ipak ostala dosljedna onom od djetinjstva utkanom u svaku moždanu stanicu, smatrajući da je to jedini način kako otkloniti mrlje čovječnosti. Za nju su postojali samo bijeli oblaci na nebu s uvjerenjem da se crni oblaci neće navući ako ni za dlaku ne odstupi od proračuna svoga uma. Kolege su je zvale izuzetno discipliniranom jer su učenici kojima je bila i razrednica jedini u školi imali primjereno ponašanje bez ukora, a kamoli opomenu pred izbacivanje. Sve je to klapalo gotovo tri godine dok učenici njezinog razreda nisu počeli pokazivati znakove pobune. Pritisak koji im je nametnula osim vladanja bile su i ocijene jer je željela da svi u razredu budu odraz savršenstva, zapravo genijalni umovi.
Uznemireni duhovi
Mladost puna hormona odrastanjem je sve manje prihvaćala takvu igru, iako im je obrazovanje puno značilo u njihovom mentalnom sklopu zavladala je zbunjenost zbog nemogućnosti svladavanja gradiva iz svih predmeta što je potpuno uobičajena slika ako se uzme u obzir naklonjenost ili prema društvenim ili prema prirodnim predmetima. Ida je toliko prešla granicu zbog straha od posljedice sada već obilježenog razreda koji je slovio kao uzor cijeloj školi da je zahtijevala od svakog učenika da u svim predmetima briljira. Kao da negira različitost mogućnosti svladavanja gradiva, kao da se interesi svih moraju poklopiti, kao da će time poništiti svoj duboko ukorijenjen strah od mrlje na svom imenu, kao da je zaboravila kako su packe ravnalima po dlanovima ruku odavno proglašene zastarjelom metodom, a zastrašivanje kod svih ne urodi istim plodom. Dovoljan je jedan učenik koji pritisak na svoju volju nazove 'tiranijom' da uznemiri duhove u razredu, smisli plan, digne pobunu. Iako se pobuna zaustavljena, u četvrtom razredu učenici su se dosjetili kako svoju razrednicu Idu staviti na stup srama.
Ovisnica o prevenciji
Doznali su da živi sama pa su joj pripisali kako se pali na mlade dečke i optužili je za seksualni odnos s Markom, najljepšim dečkom iz razreda koji je uvjerljivo svjedočio u lažnu istinu. I svi ostali učenici svjedočili su u njezine zaljubljene poglede i uredan odlazak Marka u njezin stan. Dobila je otkaz, uvjetnu kaznu, te zabranu bavljenja posla vezanog uz obrazovanje, baš ono što je najviše voljela i čemu je bila pretjerano posvećena. No, njezina samokritičnost i nakon toga je izostala, jer je duboko u sebi vjerovala kako njezine metode ne podrazumijevaju u nečijem umu kritičnu točku, nego idealnu prevenciju da djeca u razvoju ne zalutaju na krivu stranu. U svom je srcu znala da je nevina po pitanju optužbi, pa se od tog grijeha lako u sebi očistila. Karijeru je nastavila u istraživačkom institutu gdje je na mlađim kolegama počela provoditi istu torturu. Kada joj je stariji kolega dobronamjerno rekao: 'Ti si ovisnica o prevenciji, a takvi obično završe na lomači života', ona se nasmijala i odgovorila: 'U krivu ste kolega. Takvi dugo žive.' Kolega je shvatio s kim ima posla i dobacio joj: 'Vama ni Bog više ne može pomoći.'
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....