Procjena sebe i svojih želja koje svakako moramo uskladiti s mogućnostima, okreće naš život nabolje ili u propast

Svaka pomoć čovjeku je dobrodošla kad je prijeko potrebna, i bez obzira s koje strane bila ponuđena čovjek je rijetko odbija, jer tada ne razmišlja o posljedicama primljene pomoći nego o dobrostivosti osobe čije su riječi i djela sjeli kao melem na bolno mjesto. Ali dok se god mi oslanjamo na tuđu ruku podrške, potisnemo svoje vlastite sposobnosti jer evidentno je da je lakše svoju misao drugome prepustiti. Bilo to zbog straha od pogreške, bilo zbog emotivne rastrojenosti...

Međutim, nema pomoći bez samopomoći. Još od davnina, pričaše stari kako je Bog rekao ‘Pomozi si i Ja ću ti.‘ O čemu je zapravo govorio? O vjeri koja povezuje čovjeka i Boga. Jer, kad jednom zakoračimo u svijet u kojem ćemo sami osmisliti kompletan koncept, od ideje do realizacije, uvjerit ćemo se jesu li naše mogućnosti u skladu sa željama. Ili nam želje zamagljuju mogućnosti, zbog nerazumijevanja odakle dolaze želje, a odakle mogućnosti.

Broj želja se nikad ne smanjuje

Dok želje formuliraju naš razum, duh je fokusiran na našu astralnu energiju. Naravno da samopomoć podrazumijeva i povjerenje u sebe, ali ne subjektivno nego objektivno, jer razvući sebe preko granica vrlo lako nas može dočekati prazna posuda. Procjena sebe i svojih želja koje svakako moramo uskladiti s mogućnostima, okreće naš život nabolje ili u propast, a sve ovisi o vjeri jesu li te želje zaista samo u našim rukama. Uvijek u nama negdje tinja vatra koja govori: Ja želim... Ja želim biti uspješna osoba, želim da mi djeca budu sretni ljudi, želim… želim…želim…broj želja se nikad ne smanjuje. Uvijek su u porastu, samo im se mijenja sadržaj. Ali, lako je izreći želju, no mogućnosti da se one i životno ostvare često su samo san.

Kada se željeni snovi izjalove, psujemo i optužujemo druge ili sudbinu. Skloni smo čak i na obračun s Bogom, jer nam odbija ispuniti traženo. Zanimljivo, koliko rijetko prozivamo sebe, ne pitajući se jesu li naše želje tek puka zamisao koja bi nama olakšala životni put, pa ih po takvoj zamisli i formuliramo. Bilo bi dobro da vratimo sjećanja koja jasno govore negdje duboko u nama: ‘‘Ti jesi čovjek i kao takav pripadaš sebi, ali ipak put kojim hodaš od rođenja do smrti pripada Meni‘‘. U prijevodu, dok čovjek snuje, Bog određuje. Takva spoznaja je najveća samopomoć, a nju si svatko od nas u svakom segmentu života može priuštiti. I bogat i siromašan, jer samopomoć tog tipa nema cjenik, nego vjeru.

To nam jako puno razotkriva o pomirenju neba i zemlje. Jer, ako smo svjesni neba u sebi nećemo se izgubiti u beskonačnom broju hodnika naše slobodne volje. Slobodna volja ne podrazumijeva kontrolu nad životom, nego otpuštanje vlastite kontrole, a time i otpuštanje negativnog ozračja u sebi i oko sebe. No, način na koji će svaki čovjek doživjeti slobodnu volju, pušteno je njemu na volju. Je li ovo možda dokaz kako slobodu svoje volje stavljamo u okove ili joj dopuštamo da se ponaša poput raspuštenice, jer ne razumijemo njezino svojstvo. A izvorno svojstvo slobodne volje je upravo doživljaj, a ne kontrola. Kada bi uspjeli život držati pod kontrolom i održavati ga pod i po našim uvjetima, tada bi izostao svaki razlog za buntovništvo izvan sebe ili u sebi. Zato je vjera ovdje da nas osvijesti, potencija da nemoguće pretvorimo u moguće, nepomirljivo u pomirljivo.

Ali ovdje nije riječ o vjeri izraženoj samo kroz molitvu, već o stvarnom osjećaju koje obuhvaća cijelo naše biće, čineći nas spremnim pomiriti se sa svakim ishodom, prihvatiti ga ljubavlju, bez obzira ponekad na tešku bol ili tugu koju nam ishod namjeni. Ne možemo mi sami sebi pomoći, dok god uvjetujemo radnje i vrijeme našeg života. Onog trenutka kada čovjek shvati da vjera funkcionira po principu apsolutnog, a ne naših nadanja, upornosti, poznanstava, preporuka i obećanja, dopustit ćemo vjeri da oživi u nama. Riječi poput ‘ako‘, ‘možda‘, ‘valjda‘… pokušajmo što manje koristiti, jer apsolutna vjera u nešto ne kalkulira niti se zanosi uzrokom i posljedicom. Ona zna zašto ishodi naših želja trebaju biti upravo takvi, kakvi nam se prikažu u stvarnosti. Na doživljaju naše volje je, hoćemo li vjerno služiti apsolutnoj vjeri kad je jednom probudimo ili ćemo nastaviti lutati olujnim poljanama našeg uma uvjereni kako čvrsto držimo konce u svojim rukama.

Moja preporuka

Vjeruj prije nego se uvjeriš još uvijek nismo usvojili dvije tisuće i nešto godina. Vjera nije darovana čovjeku da ga u bilo što uvjeri, a još manje da iskušava naša uvjerenja. Jer nakon što smo se uvjerili, apsolutna vjera gubi smisao za priznavanjem sebe kao zasebnog entiteta u vama. Ona će oživjeli vas ili ćete vi oživjeti nju ili ćete ju osjećajno prakticirati po navici. To nas ne svrstava u lutke iz izloga niti nam ne oduzima ljudska prava, pa se nije uputno unaprijed zabrinuti. Upravo suprotno. Mi smo zbrinuti, ali ne po zaslugama ili uloženom trudu, nego po odabiru naše duše. I opet moramo vratiti vrijeme kada nas još nije bilo ni u atomima.

Tada smo imali duhovni oblik u nekoj drugoj dimenziji. Tamo smo živjeli u čistoj astralnoj energiji. Tamo smo mogli ono što ovdje ne možemo. Zašto? Zato što nam razmišljanja, ogledalo našeg ega nije smetalo. To je sloboda u duhu, s one strane. Ali, slobodu u duhu možemo imati i s ove strane. Kada smo dušom izabrali sljedeći život u ljudskom obliku nismo očekivali ni najbolje ni najgore. Jednostavno, došli smo živjeti. A živjeti znači vjerovati.

To ne isključuje pitanja i potragu za odgovorima, jer samo pitanja i odgovori mogu ići u beskonačnost. Ali, kada pitanja i odgovore temeljimo na informacijama, a ne na mudrostima, tada uvjerenja pokriju vjeru debelim platnom. Znati da su uvjerenja temeljena na ljudskim informacijama bilo provjerenim ili naivno prihvaćenim, ipak su nepouzdana čime su i podložna i poželjna promjeni. A apsolutna vjera voli i zahvaljuje svakom tko joj pokaže povjerenje prije nego njezino djelovanje bude vidljivo čovjekovom oku. Je li nam previše toga ponuđenog razvodnilo vjeru, pretvorilo je u površnu, umjesto u svemoguću misao?

Jesu li nas gotovi proizvodi prepuni slika zaslijepili svojom napadnošću kojoj se više niti ne pokušavamo oduprijeti. Slika ne govori više od riječi, nego riječ opisuje sliku. Pa kada bi riječima opisali sliku vjere, što biste rekli? I kako bi ta slika izgledala? Apstraktno ili realistično? Moja je preporuka, neka svatko voljan nacrta svoju sliku vjere kako će mu izgledati neki dio budućnosti i neka opis napiše na papir. Vrijeme će svjedočiti jeste li vjerovali, prije nego što ste se uvjerili.

MISAO TJEDNA

Ako je put bio prije mene, tko sam ja da mu ne vjerujem