Nisu imali djece i prihvatili su ga kao sina, a onda je žena angažirala privatnog detektiva. I sve se razotkrilo!

Kada čovjek izgubi sebe, izgubio je sve. Dok se to ne dogodi, nećemo o tome razmišljati. A ako se dogodi, tada više ne možemo razmišljati. Ovo su vrlo čudna vremena, jer svakog dana sve više spoznajemo poremećenost ustaljenog načina života. Jesmo li previše toga stavili pod upitnik? Oslonci na koje smo navikli, polako nestaju zbog naše omaglice u očima. Ni sami sebi ne znamo više biti onaj čvrsti stup za koji bi se uhvatili kad nam zaprijeti pad. Jesu li osjećaji koje definiramo precizni ili smo možda zaglavili u definiciji zbog prevelike doze zbunjenosti. Kaotičnost u mislima sada je svakodnevna pojava, a ne povremena kao nekada.

Predozirani problemima

Osjećamo se kao kuglice koje se vrte u bubnju, a dobitna kombinacija nas zaobilazi. Što se to sa svima nama događa? Nema više izuzetaka, iako će se mnogi tako prozvati. Jesu li takvi optimisti ili utopisti? Provlači se pitanje između redova, idemo li svi zajedno putem koji nas vodi u neku vrstu 'mentalno emotivne invalidnosti'? Ako ne poradimo na sebi, a to podrazumijeva pratiti i vlastitu i tuđu priču, pomno slušajući način interpretacije. Jer upravo po tome možemo zaključiti u kakvom smo stanju…potišteni, tematski nepovezani, naoštreni kao britve, skloni sve osobno shvatiti kao da smo jedini na svijetu. U kojoj mi to šumi živimo, zelenoj, ogoljeloj, šumi bez puteva ili šumi s previše puteva, pa smo sa svih tih puteva skrenuli na neki nepostojeći put. Ali svi ćemo kategorički tvrditi, bez imalo pardona kako smo na pravom putu, kako se samo privremeno možemo izgubiti predozirani problemima, kako ne izlazimo iz okvira realnosti…

Ljudi bez mrlje

Mi smo čudo Božje koje nikad nije izdalo ničiju ljubav, mi smo ljudi bez mrlje. Nevjerojatno koliko smo promijenili retoriku i ponašanje. Ili djelujemo obamrlo ili 'skačemo' na rečenice, jer krivo shvaćamo poentu. Toliko smo nabrijani da sami sebe zlostavljamo, čega očito ne želimo biti svjesni. Uporno se uvjeravamo kako smo ostali isti, a stvarnost našeg ponašanja pokazuje potpuno drugačiju sliku. Kad smo u gabuli, ne biramo sredstva kako se izvući. Obično smo vrlo osjetljivi na egzistenciji znajući kako ništa nije besplatno, pa ako se nađemo u takvoj neprilici poput dugova zbog kojih nam prijeti kazna, strah nas natjera na nepromišljene postupke. No prije nego pokrenemo taj nepromišljeni mehanizam u sebi koji možda uopće nije u skladu s našom osobnošću, trebamo se zapitati tko je odgovoran za naša dugovanja. Takav ispit nije lako probaviti, ali bolje je samog sebe klepnuti po ušima, nego dobiti po ušima. Ali, mi se ljudi lako pogubimo kad nam hipoteke ili ovrhe vise nad glavom. No pogubljenost i pokvarenost nemaju ni jednu dodirnu točku.

Miran i Grgur bili su dugogodišnji prijatelji. Oboje privatnici, ali različitih struka. Miran je bio vlasnik frizerskog salona, a Grgur je imao uspješnu firmu koja se bavila financijskim savjetovanjem. Miran je zbog svoje hazarderske prirode upao u porezne dugove, te ovrhe nad kućom u Zagrebu i na otoku Pagu…Kad je cijela situacija postala kritična u njegovu se obitelj uvukao strah od propasti i neizvjesne budućnosti. Bili su na rubu raspada, kako materijalnog tako i emotivnog. Da bi se izvukao iz gospodarskog kriminala, a obitelj zadržao na okupu, Miran je zajedno sa sinom Blaženkom skovao tajni plan. Bio je siguran kako mu je sin pokvaren kao on. Tajni plan odnosio se na poštenog najboljeg mu prijatelja Grgura. Tu je vidio svoju posljednju šansu. Želio je 'oteti' njegovu firmu, nekretnine… sve što je posjedovao. Požalio se Grguru kako mu je sin već dugo nezaposlen, a on ga ne može više financijski uzdržavati. Grgur je poznavao Blaženka i smatrao ga vrlo dobrim dečkom. Kako su obojica bili diplomirani ekonomisti, tema za razgovor nije nedostajalo. Divio se njegovoj inteligenciji i manirima koje je pripisao dobrom odgoju.

Počeo preuzimati poslove

Grgur mu je ponudio posao siguran kako će se izvrsno slagati. Prihvatio ga je kao sina, jer nije imao vlastite djece. Imao je samo suprugu. Oboje su bili jedinci, a sudbina im je oduzela svu rodbinu, često bi razgovarali kome će ostaviti svoje nasljedstvo. Miran i njegov sin igrali su upravo na tu kartu. Blaženko se polako uvlačio pod kožu Grguru, putujući s njim, te redovito dolazeći na nedjeljni ručak. Sve više vremena je provodio kod njih, kao da mu je tu pravi dom. Počeo je preuzimati vođenje poslovanja, a neke je čak i potajno odrađivao bez dopuštenja. Grgurova supruga nije istim očima gledala u Blaženka. Instinktivno je osjetila njegove zle namjere. Bila je sigurna kako iza svega stoji Miran.

Psiha otkazala poslušnost

Kada je Grgur njezin instinkt nazvao teorijom zavjere, angažirala je privatnog detektiva. Za mjesec dana sve je imala crno na bijelo. Grguru je predočila dokaze. Stavili su Blaženka pred gotov čin pokazavši mu dokaze njegovih prljavih radnji, te mu dali izvanredni otkaz. Razotkrivenom Blaženku bez obzira na podmuklost, psiha je otkazala poslušnost. Završio je na višemjesečnom psihijatrijskom liječenju. Miran je zbog svojih malverzacija s porezom završio u zatvoru. Ostao je bez kuće u Zagrebu i na Pagu. Supruga se od sramote sakrila u vlažnoj podstanarskoj garsonijeri u zabačenom kutku grada. Da je Miran bolje razmislio znao bi kako oni koji ucjenjuju na kraju plate najveće kamate.