Bila je izmanipulirana žrtva svojih roditelja. Dugo joj je trebalo da to shvati i napokon otkaže poslušnost

Ni jedna bolest nije laka za podnijeti, kao što nije laka ni starost, a posebno kada se uz starost prilijepe određena teža ili lakša zdravstvena stanja. Svi će reći da uz starost dolazi i bolest, što ne mora biti nužno točno, jer neki su imali sreće ili su pažljivije vodili brigu o sebi shvaćajući ako dožive starost da raznorazna 'divljanja' u mladosti moraju obuzdati. Svatko od nas je privilegiran ako u vrijeme bolesti ili starosti ne ostane usamljen s brigom o sebi na leđima, nego ima bližnjeg svog koji će zanemariti sebe i vlastiti život staviti u pozadinu da bi ublažio tugu u očima usamljenika, patnika, onemoćalog čovjeka. Nije to laka briga, jer zahtijeva puno snage i volje te pristanak osobne obitelji da uz već postojeći život koji nikad nije bez problema uvede još nekoga na popis o kome će skrbiti. I sve to dobro započne, izgleda usklađeno, kompromisno, a tuga se u očima izgubi, pa skrbnik onu vreću na leđima nosi iz ljubavi.

Pusti i druge da žive

Ali kako to obično biva, iako ne bi trebalo, ljudi o kojima skrbimo vremenom kao da promijene 'ploču' i čuju neku drugu glazbu u svojoj glavi koja ih 'nagovara' na nedolične izjave poput, kako smo ih zapostavili, kako ih se želimo što prije riješiti, kao da zaboravljaju onu izjavu svima znanu: 'Pusti i druge da žive'. Svaka čast iznimkama čija srca ostaju čista, čiji jedan treptaj oka odiše mirisom zahvalnosti. Takvi nas motiviraju da naše skrbništvo nad njima i mi osjećamo kao zahvalnost što smo im pružili pomoć u teškim trenucima njihovog života. No takvih je premalo da bi se njima poslužili kao oglednim primjerom. Uvijek je više onih koji će nam zagorčati život, zato što oni od života više nemaju ništa. Može li čovjek opravdati takvo ponašanje prema sebi i dalje gajiti uviđavnost, jer se njemu dragoj osobi gasi život zbog bolesti ili starosti. Može negdje potisnuti sve te provokacije, optužbe, prgava raspoloženja, agresivne ispade, pa i ucjene na račun imovine ako takva stanja kratko traju, ali ako se produže godinama, tada skrbnik počinje čitati između redova. A između redova kod takvih slučajeva uvijek se nazire sljedeća rečenica: 'Ako ja ne mogu više uživati, nećeš ni ti.' I dok mi izvršavamo gotovo nemoguću misiju oni se počinju razbacivati riječima kao da smo mi uzroci njihove bolesti ili starosti. Igraju se našim strpljenjem, a svaku našu ponudu izmijene po sto puta. U stvari ne pristaju na ništa ponuđeno i ništa im ne odgovara od ponuđenog, a kada ih zapitamo što bi oni htjeli, ili odgovaraju ne znam ili odluku prebacuju na nas. Oni zapravo žele da smo im dvadeset četiri sata na raspolaganju, da nas potpuno podrede, da prihvatimo njihova izderavanja, da im nađemo dlaku u jajetu. Kako postupati s takvim osobama kada stvarno pređu crtu. Srce nije jednostavno zamrznuti makar i svaki naš trud u vodu pao. Ne možemo ni odustati od njih bez obzira na svjesnost kako ćemo nakon što sve odradimo ovu predanost iz ljubavi prema njima, ta ista ljubav otvoriti naš zdravstveni karton. Tko to nije doživio, taj ne može znati kako se osjeća čovjek koji dobrovoljno na ovakvu žrtvu pristaje. No koliko god mi voljeli, želimo li ostati živi moramo podvući crtu.

Imućna jedinica

Teodora je bila jedinica iz vrlo imućne obitelji. Otac akademik, majka sveučilišna profesorica gdje se na feler ponašanja nije smjelo ni pomisliti, a kamoli ga ispravljati. Od svog prvog dana na njoj je primijenjen strog režim života. Od nje se očekivalo da ne iznevjeri hoch noble klasu stvaranu generacijama, pa su uz obrazovanje primijenili praksu da proputuje svijet, nauči jezike, napreduje do zadnje stepenice, da usliši sve želje koje su njima odgovarale. A tko će platiti, nisu pitali i hoće li ta cijena biti emotivno odgovarajuća ili devijantna, to ih je još manje zanimalo. Teodora je morala postati uvaženi član društva, jer što će im kćer koja nema probitačnost, koja narušava ukorijenjeno korijenje. Očekivali su čak da dobije i Nobelovu nagradu za ostvarenje u svojoj profesiji, jer je bila dio znanstveno-istraživačkog tima na glasu. Suprotstavljanje nije dolazilo u obzir za vrijeme njihovih razgovora, tako da je vlastito mišljenje mimo svih životnih pravila stavila pod tepih.

Skrivene slabosti

Čak su joj emocije gledali kroz mikroskop, pa ih je naučila duboko zakopati u mentalni podrum. Podrazumijevalo se udaja za osobu iste klase, što je naravno i učinila, a kada je doživjela osobnu tragediju, gubitak djeteta, ni tada njezine slabosti nisu smjele biti javno razotkrivene pod izlikom: 'Visoka klasa tako se ne ponaša.' Teodora je počela patiti od fobija za koje se morala sama pobrinuti, u tajnosti potražiti pomoć, a obiteljski razgovor o tome proglasili su neprikladnim za dijeljenje. Srećom, majčinstvo joj je drugi puta podareno, ali i tu se morao poštovati protokol obitelji, pa je bedinerica uz domaćicu kuće vrlo brzo zauzela njezin osobni prostor. Bedinerica je imala svoj sobičak i bila dostupna 24 sata. Teodora je sve to podnosila sa stilom, jer je od djetinjstva bila 'isprana' da živi po tuđim točkama. Kretala se po istoj liniji kao i roditelji. Suprugu to ni najmanje nije smetalo. Njemu je taj način života u potpunosti odgovarao, jer je dolazio iz slične obitelji.

Briga o starim roditeljima

Ali Teodora negdje najdublje u sebi je itekako znala kako je slika njezine prirode drugačija, kako bi željela živjeti slobodnije. Pokušavala je ona uvoditi male inovacije, ali supstanca u njezinom krvotoku uvijek je prevladala, pa je iznova porekla unutarnje porive ili ih odgodila za kasnije. Godine su išle kao da ih netko piše i umjesto da povuče konopac, ona ga je još olabavila, uzela na sebe brigu o ostarjelim i oboljelim roditeljima, smatrajući da će dvoje intelektualaca usrećiti njezina briga, a kad zatraži odmor, itekako će joj odobriti. No, misliti je jedno, a znati drugo, odavno je pokazalo iskustvo. Kako su brojevi njihovih i njezinih godina rasli, platila im je danonoćnu njegu, ne želeći ih smjestiti ni u najelitniji dom za umirovljenike zbog usvojenog pravila kako čovjek ne napušta svoj dom, osim kad ga iznesu iz njega u lijesu. Zaista im nije falilo ni ptičjeg mlijeka, kako bi rekli oni koji kopaju da se prehrane. Ali, njihova zahtjevnost ipak je prešla crtu. Često bi tražili mijenjanje njegovateljice…itd. itd. Zapravo njihov plan je bio da ona sama brine o njima, zbog imovinske kartice koju će joj ostaviti. Svaki njezin pokušaj da im objasni kako je ona još uvijek u radnom odnosu, kako joj se zbog brige o njima u vlastitoj kući sve raspada, oni bi joj ovlaš rekli: 'Pretjeruješ.' Prijetili bi joj i razbaštinjenjem. Trpjela je dok zaista nisu prešli crtu, dok i sama nije počela pobolijevati. Kada na njezinu bolest nisu pokazali reakciju zbrojila je dva i dva i shvatila. Oni sa mnom manipuliraju, oni sebe vole najviše na svijetu. Rekla im u lice: 'Ne zanima me više vaša imovina i neću više dolaziti svakog dana. Koliko je vama stalo do mene, toliko je meni stalo do vas.' Otada je sve išlo glatko, jer ona nije porekla ono što je izrekla.