Starenje je putovanje koje može dugo trajati, neka nam taj put bude veseo, ugodan i s novim izazovima

Međunarodni dan starijih osoba proglasila je Glavna Skupština UN-a u prosincu 1990. Time se željelo potaknuti države da starijim članovima osiguraju zadovoljenje njihovih potreba i omoguće im sudjelovanje u društvu, u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima.

Jeste li se ikad zapitali kakav je vaš stav o starosti i starijim osobama?

Podrazumijevate li pod starenjem samo bore i mlohavu kožu ili vam na pamet pada nemoć, samoća, bolest, a sve češće i siromaštvo? Ima u starosti nešto zlokobno, nešto što priziva na smrt, kraj, nestajanje. To nisu nimalo ugodne misli, jer taj strah od smrti u pozadini je svih naših strahova i fobija.

Gledanje i bivanje sa starim ljudima otvara nam perspektivu koja i nas zasigurno čeka, ali radimo baš sve da je maknemo s radara i iz opusa raznih misli koje nas dnevno preplavljuju.

U starenju baštinimo sve što smo za aktivnog života napravili. Ako smo imali loše odnose u obitelji, teško da će netko biti uz nas, ako se nismo usudili založiti za sebe, teško da ćemo to napraviti kao stari i nemoćni, ako nismo brinuli o egzistenciji, siromaštvo je izgledno u toj ranjivoj životnoj dobi.

Starost je sabiranje računa i ono nikad nije baš ugodno

Cijeli život roditelji posvećuju djeci, a onda ona krenu svojim putem, za svojim ciljevima i ambicijama, sve rjeđe dolaze i sve rjeđe razgovaraju. Stari roditelji ne mogu više pomoći, ne mogu skuhati ručak, platiti račune i usmjeriti karijere. Otuđeni su, sami, u svojim mislima o odlasku. Zbog svega toga, posebno su ranjivi. Njihova tijela, razmišljanja, pokreti i misli sve su usporeniji i fragilniji.

Hvale je vrijedna rezolucija UN-a, ali tako potreban osjećaj sigurnosti u toj dobi, mogu nam dati samo najbliži. Važno je zato osvijestiti da starost nije bolest, da i nas ona čeka i da i u starosti roditelja i bližnjih možemo biti korisni, prisutni, zapravo pristojni.

Nama koji još nismo službeno stari, vrijedno je ponavljati kako za starost možemo ostaviti sve one hobije, putovanja, knjige i druženja koja nismo stigli po putu konzumirati.

Možemo planirati starost i starenje, možemo se veseliti vikendima, tečaju keramike ili novim emotivnim vezama ako smo sami.

Starenje je putovanje koje može jako dugo trajati, velika odgovornost je i na nama samima da nam taj put bude veseo, ugodan, s novim izazovima. Onda će i djeca i unuci radije dolaziti i naš dom obogatiti smijehom i veseljem.

Zato...nema odustajanja...

Budite sjajan primjer veselog starenja..

Grlim Vas,

d