ŽIVOTNA DRAMA VLATKA MARKOVIĆA Bivši šef HNS-a danas je u sanatoriju i obilazi ga samo kći Sandra

Ovo je priča o Vlatku Markoviću (76), velikom Dinamovu nogometašu, sudioniku Svjetskog prvenstva 1962. godine u Čileu kada je izabran u idealnu postavu turnira, treneru Zagreba, Dinama , Hajduka, Nice i Rapida, izborniku hrvatske reprezentacije i najdugovječnijem predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza. Utisnuo je dubok trag u hrvatski nogomet, ma što tko o tome mislio, pa ako ćemo biti pošteni, hrvatski nogomet boljeg predsjednika nikad nije imao...

Danas Vlatko Marković živi u luksuznom sanatoriju na Ključić brdu, kod Velike Bune, u potpunoj izolaciji i punoj diskreciji. Koliko se čuva privatnost bivšeg predsjednika HNS-a, govori i podatak da vam osoblje neće priznati da je Vlatko uopće tu. Logična je diskrecija ako se zna da njegovanje i boravak ovdje koštaju 11.000 kuna mjesečno. Obilazi ga samo kći Sandra, koja brine da Vlatku, koji je ozbiljno načet Alzheimerovom bolešću, nitko ne dosađuje i da sve što se događa s njim, ostane pod ključem na Ključić brdu. Prije nego što će ga smjestiti u luksuzni starački dom, Vlatko Marković se liječio na Rebru, bio je u rukama doktora Vladimira Gašparovića, a stalnu brigu o njemu vodio je “stoljetni” prijatelj dr. Mirko Đurašin, čovjek koji je desetljećima bio uz Dinamo i posebno je sklon Markoviću.

- Ključni trenutak u životu Vlatka Markovića bio je razlaz s najboljim prijateljem Dražanom Jerkovićem. Nikada to nije prebolio, ali protiv vlastite tvrdoglavosti također nije mogao. Posvadili su se oko banalne stvari, vezane uz NK Zagreb, i od tog časa njihov je odnos postao apatičan, zaobilazili su se u širokom luku. Sjećam se da smo se jednom tjedno okupljali u Staroj Pešči u Zvonimirovoj ulici. No, otkako su se razišli Marković i Jerković, Vlatko je bio domaćin četvrtkom, a Dražan petkom. Vlatko se naočigled mijenjao, postao je zatvoren, bježao od prijatelja, iako je bio poznat kao srdačan, izrazito društven čovjek i kavalir - rekao je Mirko Đurašin.

Dok je cijelo društvo joŠ bilo u dobrim odnosima, nove godine su se čekale u Hiltonu u Budimpešti. I ta je tradicija umrla kada su se raziŠli Vlatko i Dražan. Doktor Đurašin tvrdi da su se pomirili i izljubili nakon što su Dražanu Jerkoviću amputirali nogu. Nedugo nakon toga “plavi devet” je umro, a Vlatko je ostao sam. Izgubio je sve: sin Tvrtko poginuo je u automobilskoj nesreći i svakog dana Vlatko je nosio cvijeće na sinov grob na Mirogoju, Dražan Jerković, kojega je istinski volio, također je nestao iz njegova života. Prijatelji su pomrli, prijateljstva su se raspala, uz Vlatka je do današnjeg dana ostao samo “Cigan” Mušković, jedan izuzetno duhovit čovjek, koji je znao razigrati dobro raspoloženje.

Posljednji Vlatkov javni nastup bio je govor na komemoraciji Ivici Horvatu, treneru koji je s Dinamom osvojio Kup velesajamskih gradova. Kažu da je to bio vrlo dirljiv i nadahnut govor. Nakon toga se povukao, odbijao je intervjue, vjerovao je da je sedma sila protiv njega i da mu je novinarska pakost namjestila Štimca kako bi mu zagorčali starost. Onda se počeo gubiti, jednom ga u Beču nisu mogli pronaći i jedini izlaz bio je sanatorij.

Osim nogometne lopte, zaštitni znak Vlatka Markovića bili su - tamburaši. Volio je ciganske kapele, obožavao starogradske pjesme, pa kada mu je Michel Platini u Zagreb donio visoko francusko odlikovanje, pozvao je na feštu Zvonka Bogdana i njegov orkestar. Cijelu su noć u Sheratonu svirali na uho današnjem predsjedniku Uefe. Ali, i tamburaša se odrekao, nakon što je umro Hrvoje Majić, primaš iz Zlatnih dukata, koji su bili njegov omiljeni bend.

Nije bio miljenik sreĆe. Kao trener Dinama, izgubio je prvenstvo od Hajduka pod vrlo mutnim okolnostima. Naslov prvaka je izgubio i s bečkim Rapidom, zbog nemara klupskih činovnika. Reprezentaciju su mu dali u ruke samo za jednu utakmicu. Osamdesetdruge je bio nemilosrdni kritičar Ćire Blaževića, tvrdeći da Ćiro nije trener, već samo motivator, što je Blaževića silno uvrijedilo. No, nakon što ih je Franjo Tuđman natjerao na pomirenje, čvrsto je stajao iza Blaževića...

Tvrdilo se da je posljednji Tuđmanov kadar, no manje se zna da ga Tuđman, zbog jednog detalja, nije baš šmekao. Jednom je poglavar kazao: “Treba zabiti barjak na Drini!” Vlatko, koji je bio protiv uplitanja Hrvatske u rat u Bosni, nevino je pitao: “Mislite, bosanski barjak...” Otad se Tuđman vrlo hladno odnosio prema Markoviću i sve nogometne razgovore vodio uglavnom s Ćirom Blaževićem.

Nakon cirkusa s izborom predsjednika HNS-a i nakon što je razriješen dužnosti, nije ostao u kontaktu s Nogometnim savezom, nikad se više nije javio u Rusanovu, u kuću u kojoj Nogometni savez danas živi ponajviše Markovićevom zaslugom. Povukao se u svoju intimu, volio je samovati u vikendici u Sloveniji, a danas živi u vlastitoj drami na Ključić brdu, daleko od nogometa i ljudi, koji su mu i danas skloni, daleko od svega što je obilježilo njegov život. Posegnut ću na kraju ove žalosne priče za riječima doktora Đurašina: “Kad smo se zadnji put vidjeli, jedva me prepoznao...”