DESET GODINA SE BORIO S ALZHEIMEROM, A SADA JE U LUKSUZNOM HOSPICIJU KRAJ VELIKE GORICE Ćiro i Židak o Vlatku Markoviću

U modi su Frank Sinatra i My Way. Svirali su to na umirovljenju Sir Alexa Fergusona na Starom Traffordu, uz My Way se od nogometne lopte nedavno oprostio i legendarni njemački vezni igrač Michael Ballack, uz Sinatru su u petak spuštali i lijes Josipa Kužea na zagrebačkom Kreamatoriju. Vlatko Marković , koji danas vegetira u luksuznom staračkom domu na Ključić brdu, također je zaslužio “My Way”. Jer, njegov odlazak iz hrvatskog nogometa bio je mješavina spektakularnih zakulisnih igara u prljavoj čaši, uz taktove “ljubavi i zlobe”. Dok se gušio i kašljao u medijskoj prašini, Vlatko Marković je svima pokazivao figu: “Bit ću predsjednik dok ja želim, otići ću kad ću ja to odlučiti!” I ma što mislili o njemu, otišao je uspravno, iako iza njega nije bilo Sinatrine zvučne kulise, otišao je kada je htio. Ili, kada mu je Zdravko Mamić prišapnuo da je vrijeme...

Obrve i nos Pere Kvrgića

Kad su ga slikali prije 36 godina, kad je bio u punoj nogometnoj snazi, Hrvoje Hitrec je na papir sipao impresije susreta s Markovićem u Kazališnoj kavani: “Obrve i nos Pere Kvrgića, ovješena donja usna, jaka šija, uz bosansko-francuski šarm...” Točno, u njegovom izgledu i rečenici sukobljavala se sirova bosanska snaga i orijentalna mudrost.

Vlatku Markoviću smo prigovarali razne stvari. Nije se brinuo za Hrvatsku ligu, potpuno je zanemario domaći nogomet. Triput je polagao kamen temeljac u Tuheljskim toplicama za kamp nogometne reprezentacije, ali nikada se nije otišlo dalje od prve lopate. Ništa nije učinio za gradnju nacionalnog stadiona, iako se taj novac mogao pronaći. Prigovarali su mu i zbog činjenice da je za nacionalnu momčad bilo i ptičjeg mlijeka, da se brinuo za svećeničku, cigansku, pa čak i reprezentaciju beskućnika, nalazio je sponzore kao od šale, čak je i mađarski MOL bio donator reprezentacije. Ali za ostale stvari nije ga bilo briga.

Imao je svoje ljubimce, jedan od njih svakako je bio Zorislav Srebrić, najmarljiviji činovnik u prošlom stoljeću. Od izbornika, tvrdoglavo je stajao uz Ćiru Blaževića, Mirka Jozića, Cicu Kranjčara i posebno Slavena Bilića. Kada je smijenjen Kranjčar nakon svjetskog prvenstva 2006. godine u Njemačkoj, rekao mu je: “Cico, neće ti pasti vlas s glave, samo se odreci pomoćnika Ivkovića!” No Cico Kranjčar nije pristao na ucjenu i sam je odstupio. Stajao je Vlatko Marković i iza Slavena Bilića i njegovog stožera, iako mu se nije sviđalo što su u taj stožer ugurali i Roberta Prosinečkog. Znao je progutati knedle i istog časa zaslijepiti sve upitnike ispred sebe onim čuvenim gardom - širok osmijeh i zlatan zub...

Zaštitnički kišobran

Od nogometaša je obožavao Dražana Jerkovića, Cicu Kranjčara i Zvonimira Bobana. Nije volio Rajka Janjanina, koji je ponajviše zbog njega otišao u Zvezdu. Po njegovim procjenama Marko Mlinarić je trebao na “kaljenje” u Banjaluku, a kao trener Dinama 1983. godine, u grabu je izgurao Ćirine ljubimce, Edija Krnčevića i Vasila Ringova.

Najveći trenerski posao obavio je u Kranjčevićevoj ulici, kada je momčad odveo u prvu ligu, te u Dinamu, s kojim je 1980. godine osvojio kup. Možda se još netko sjeća pogotka Drage Dumbovića na “Marakani”. Predsjednik u kojega se kleo i kojemu je najviše vjerovao bio je Slavko Šajber, on i Dražan Jerković su pola života proveli pod njegovim zaštitničkim kišobranom. Od novinara, bio je vezan uz elektronskog guslara Ivu Tomića, radioreportera, koji je govorio u stihovima i zbog toga je bio silno popularan, iako mu je zamjerio što se odmetnuo u klan Ćire Blaževića. Povraćalo mu se kada bi čuo za “lice Delona i dušu demona...”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg