JEDAN OD NAJPOZNATIJIH NOVINARA DANAŠNJICE

Umro Christopher Hitchens: Strastven, zavodljivog stila i tašt. Zbog njega su se kupovale novine

Nakon nešto više od godinu i pol borbe s bolešću jedan od najpoznatijih novinara i intelektulaca današnjice umro je u četvrtak u bolnici u Houstonu
 AP

ZAGREB - Nisam fatalist i nisam rezigniran, ali sam realističan. Statistike mi baš i ne idu u prilog. Nije puno ljudi preživjelo rak jednjaka i dobilo priliku govoriti o tome, barem ne zadugo. Sastavni dio priče je i to da ću sasvim sigurno morati proći užasnu torturu, zbog koje ću poželjeti umrijeti. Taj dio ne možete izbjeći - citat je to iz mračnog, sjajnog teksta koji je Christopher Hitchens prošlog ljeta objavio u matičnim novinama Vanity Fairu.

Nakon nešto više od godinu i pol borbe s bolešću jedan od najpoznatijih novinara i intelektualaca današnjice umro je u četvrtak u bolnici u Houstonu.

Rođen u Velikoj Britaniji 1949., Hitchens je u svijet novinarstva ušao nakon studija na Cambridgeu i Oxfordu gdje se zarazio idejama političke ljevice. U ranim tridesetima seli se u Ameriku, kojom je još kao klinac bio fasciniran, gdje tekstovima, prvo u The Nationu a zatim u Vanity Fairu, stječe svjetsku slavu.

Kao Papa

To su bili antologijski članci poput onoga o Majci Terezi kao lažnoj dobrotvorki i prevarantici, ili pak otrovni komentari o Kissingeru, Clintonu i Reaganu. Radikalni ljevičar nakon 11. rujna doživio je obrat, podržao je rat u Iraku, pristajući, prema vlastitom priznanju, uz pozicije neokonzervativaca, što mu “aristokracija angloameričke ljevice” kao jednom od svojih najartikuliranijih glasova nikad nije oprostila.

“Bilo je to kao da Papa kaže da više nije katolik”, napisao je jučer Peter Wilby u Guardianu. Nije se radilo o kratkotrajnoj zaluđenosti. Hitchens je pompozno prihvatio i američko državljanstvo 2007. godine, a poznat je i njegov sumanuti pokus s mučenjem vodom nakon kojeg je revidirao svoje mišljenje o postupku koji su u Guantanamu popularizirali Amerikanci u prošlom desetljeću. “Pogriješio sam, to jest tortura”, ustvrdio je.

Vještina pisanja

Ipak, treba napomenuti da priča oko Hitchensa i Busha nije bila tako jednostavna, a bilo bi i nepravedno reći da se odrekao baš svih ideala iz mladosti. No, ni u jednom nekrologu ne propušta se napomenuti kako će Hitchensa svijet, barem oni koji su voljeli njegove tekstove, pamtiti kao osobu proizašlu iz najbolje tradicije velikog novinarstva. Poklonika starih pravila “čitaj prave knjige, druži se s pravim ljudima, postavljaj prava pitanja”. Strastven, angažiran, iznimno obrazovan, superiornog, zavodljivog stila, osoban, tašt i autoironičan, Hitchens je bio jedan od onih autora zbog kojeg se novine kupuju. Autor čiji se tekstovi prepričavaju i čitaju naglas i kojem čak ni najljući protivnici nisu mogli osporiti vještinu baratanja riječima. Pamtit će ga se i kao strastvenog polemičara. “Poziv na polemiku i piće baš nikad ne odbijam”, volio je ponavljati. Nikad nije postao laka meta, a rijetki su oni koji su iz verbalnih srazova s njim mogli izaći neokrznuti.

Nije imao srama kad su teme u pitanju: od visoke politike, preko knjiga i glazbe, do naizgled trivijalnijih tema poput duhovitosti žena ili popravka zuba. Vodio je život iz stereotipa o novinarima: puno je pio, puno pušio.

“Sam sam usmjerio Kosca na sebe”, izjavio je u jednom intervjuu nakon što se saznalo za njegovu bolest. U svoj dirljivi nekrolog Graydon Carter, urednik u Vanity Fairu, uključio je tako i anegdotu o podužem ručku na kojem su bili, a na kojem alkohola nije manjkalo. Vratili su se u redakciju, a Hitchens je za manje od pola sata isporučio tri kartice teksta. Čitatelji na njega nisu ostajali imuni. “Kad biste čitali njegove tekstove, osjećali ste kao da piše samo za vas. Kao rezultat toga mnogi su osjećali da ga poznaju. Šećući se s njime ulicama New Yorka ili po aerodromskom terminalu, osjećali ste se kao da pratite filmsku zvijezdu”, piše Carter.

Statusu intelektualne zvijezde sigurno nije odmogla ni razorna kritika organizirane religije u knjizi “Bog nije velik”, kad je uskočio u ulogu najpoznatijeg američkog ateista, a za njega su saznali i oni koji ga ranije nisu čitali.

Najveći strah koji je imao,ponavljao je, bio je strah od gubitka sposobnosti pisanja, što je i tematizirao u svom posljednjem tekstu za Vanity Fair, objavljenom 7. prosinca, a u kojem se bavio Nietzscheom i ismijavao maksimu “što te ne ubije, to te ojača”.

Pisanje kao život

“Tipkam ove riječi nakon što sam dobio injekciju kako bih pokušao ublažiti bol u ramenima, rukama i prstima. Glavna posljedica je obamrlost ekstremiteta, koja me preplavljuje vrlo zbiljskim strahom da bih mogao izgubiti sposobnost pisanja. Bez te sposobnosti, unaprijed sam siguran, moja ‘želja za životom’ bit će uvelike umanjena. Često pompozno ponavljam kako pisanje nije samo moj životni stil, nego i moj život, i to je istina. ...Osjećam da se moj identitet raspada dok kontempliram nad mrtvim rukama i gubitkom alata za pisanje i mišljenje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:28