Posljednji Hitchensov tekst prije smrti: Slavna izreka ‘što te ne ubije, ojača te’ obična je glupost

ZAGREB - Vanity Fair je u siječanjskom broju objavio posljednji tekst koji je Christopher Hitchens napisao prije smrti. Umro je 16. prosinca nakon relativno kratke borbe s rakom grla, o čemu nas je sjajnim esejima redovito izvještavao u Vanityju, jer mu je pisanje bilo sve. I u ovom tekstu tvrdi: “Glavna nuspojava te boli je gubitak osjećaja u udovima koji me ispunjava ne baš iracionalnim strahom da ću izgubiti sposobnost pisanja.

Bez toga, unaprijed sam siguran, moja ‘volja za životom’ uvelike će se smanjiti. Često u velikom stilu govorim da mi pisanje nije samo način života i sredstvo za život, već sam moj život i to je istina.”

Reakcija na glupost

Svaki Hitchensov esej o raku problematizirao je uvriježenu predodžbu o bolesti i liječenju, neki su bili o smrti, ali većina ih je, kao cijeloga Hitchensova života, bila njegova tipična nervozna reakcija na glupost i olako prihvaćanje serviranih mišljenja. Posljednji esej je sjajan obračun s izrekom koju vjerojatno najčešće uzimamo zdravo za gotovo: “što te ne ubije, ojača te”.

Preispitivanje principa

“Teška bolest tjera na preispitivanje poznatih principa i naizgled pouzdanih izreka. A jednu više ne izgovaram s jednakim uvjerenjem s kojim sam to nekada činio: točnije, nekako sam čak i prestao govoriti ‘što te ne ubije, ojača te’. Štoviše, sada se ponekad pitam zašto sam ikada mislio da je riječ o nečemu dubokom”, piše Hitchens.

Izreku “Was mich nicht umbringt macht mich stärker” obično pripisuju Friedrichu Nietzscheu . Hitchens tvrdi da bi mogla biti smislena u pitanjima emocija i da je iz trenutaka ljubavi i mržnje izvlačio snagu koju inače ne bi imao. Ali tvrdi da je nakon rizičnih situacija koje je preživljavao kao reporter osjećaj osnaženja bio kratkotrajan i brzo bi shvatio da je samo imao malo više sreće od onih koji su stradali.

“U grubom fizičkom svijetu, i onome koji obuhvaća medicina, previše onoga što te može ubiti ne ubije te, već te značajno oslabi. Nietzsche je to morao otkriti na najgori mogući način, što činjenicu da je tu maksimu uvrstio u ‘Sumrak idola’ čini dodatno zapanjujućom. Nietzsche je, čini se, rano pokupio sifilis, koji mu je donio strahovite migrene i napadaje sljepila a onda metastazirao u demenciju i paralizu.

To je, ne ubivši ga odmah, svakako pridonijelo njegovoj smrti i ne može se nikako reći da ga je ojačalo”, piše Hitchens. Navodi i primjer slavnog američkog filozofa, profesora Sidneya Hooka. “Pretkraj dugog života ozbiljno je obolio i počeo razmišljati o paradoksu da, smješten u medicinskoj meki na Stanfordu, uživa u razini medicinske skrbi bez presedana u povijesti, istovremeno izložen razini patnje koju si prethodne generacije nisu mogle priuštiti. Razmišljajući o tome nakon posebno groznog iskustva, odlučio je da bi nakon svega ipak radije umro:

Madraci grobovi

‘Ležim na rubu smrti. Angiogram koji je trebao dovesti do dijagnoze moje bolesti srca izazvao mi je moždani udar. Siloviti i bolni trzaji nisu se prekidali nekoliko dana i noći, sprečavajući unos hrane. Moja lijeva strana i glasnice paralizirani su. Upalila se plućna ovojnica i kao da sam se utapao u moru šlajma...

U jednom od mojih lucidnih intervala u danima agonije zamolio sam liječnika da me isključi s aparature koja me održavala na životu ili da mi pokaže kako da to učinim sam.’ Liječnik je odbio i rekao mu da će ‘jednom shvatiti koliko je nerazuman’ ali filozof je stoički tvrdio da želi da mu se dopusti da nestane.

Naveo je tri razloga. Mogao bi dobiti još jedan moždani udar koji će ga prisiliti da još jednom prođe agoniju. Obitelj mu je preživjela pakleno iskustvo. Besmisleno će trošiti medicinske resurse. U eseju je upotrijebio moćnu frazu da bi opisao druge koji isto tako pate, napisao je da leže na ‘madracima grobovima’”, piše Hitchens.

Hookovo je iskustvo, umjesto da ga ojača, koncentiralo njegovu pažnju na slabost pa je svako sljedeće slabljenje povećavalo “kumulativni jad” s jedini mogućim ishodom. Jer da je suprotno, tvrdi Hitchens, sa svakom novom krizom Hook bi postajao sve jači i otporniji, a to je apsurd. “I tako smo u analima nesentimentalnih pristupa izumiranju dobili nešto vrlo neobično: ne želju za dostojanstvenim umiranjem već želju da se već umrlo”, piše Hitchens.

Prava priroda boli

On nikada nije poželio umrijeti kao Hook. Njegova želja bila je prenijeti čitateljima pravu prirodu boli kao glavnog faktora slabljenja. “Sjećam se kako sam ležao i gledao dolje na svoj goli torzo koji je od grla do pupka bio prekriven živim crvenim protonima zračenja koji su pržili sav rak u mojim limfnim čvorovima kao i izvorni tumor grla. To me svrstavalo u rijetku klasu pacijenata koji su mogli reći da su dobili najnapredniju ekspertizu dostupnu isključivo na zvjezdanom poštanskom broju za MD Anderson Cancer Center - Houston.

Borba protiv dosade

Govoriti da svrab boli bilo bi besmisleno. Pravi izazov je prenijeti kako boli iznutra. Ležao sam danima, uzalud pokušavajući odgoditi trenutak u kojem ću morati gutati. Na kraju bih svaki put progutao a grlom bi mi potekla paklena struja boli, kulminirajući u osjećaju da me mazga hitnula u križa.

Pitao sam se izgledaju li stvari i iznutra tako upaljeno i crveno. Onda mi je sinula vraška misao: da su mi rekli kako će ovo izgledati, liječnici koji su to pokušali vjerojatno bi mi govorili o ‘izrazitoj neugodi’ ili možda o pečenju. Ja samo znam da me ništa nije moglo pripremiti za ovo što prezire analgetike i nasrće na samu moju srž. Ali, eto, više ne mogu prizvati u sjećanje kako sam se osjećao tih dana i otada sam iskusio razdoblja relativne osnaženosti.

Pa se kao racionalan čovjek, uzimajući u obzir zračenje, reakciju i oporavak, moram složiti da bih odbijanjem prve faze izbjegao drugu i treću. Već bih bio mrtav. A to me uopće ne privlači. Ipak, ne mogu pobjeći činjenici da sam inače strahovito slabiji nego što sam onda bio. Čini se tako davnim kada sam protonski tim častio šampanjcem i gotovo vižljasto uskakao u taksi. Fatalizam i rezignacija često su me preplavljivali kad bih posrtao u borbi s iznurenošću.

Samo su me dvije stvari spašavale da ne iznevjerim sebe i odem: žena koja nije htjela ni čuti takve dosadne i beskorisne priče i prijatelji koji su također slobodno govorili. Oh, i redovite doze analgetika. Priprema injekcija za mene je pravi događaj. Ako imate sreće, neke analgetike možete osjetiti kad vas udaraju: kao toplo škakljanje i idiotsko blaženstvo. Na to sam spao, kao oni tužni gnomovi koji pljačkaju apoteke zbog OxyContina. Ali bila je to samo broba protiv dosade, grešno zadovoljstvo (malo ih je u Tumortownu) a ne samo olakšanje boli.

Ubrzana verzija smrti

Kao što prijetnja da ću izgubiti glas, trenutačno uklonjena injekcijama u glasnice, otapa moju osobnost i identitet dok razmišljam o mrtvim rukama i prekidu spona s pisanjem i mišljenjem. To su progresivne slabosti kojima bi u ‘normalnijem’ životu trebala desetljeća da me sustignu.

Ali kao i u normalnom životu, shvatiš da svaki dan sve nemilosrdnije oduzima od sve manjeg zbroja. Drugim riječima, proces istovremeno ispire i približava smrti. Kako bi i moglo biti drugačije? Tako da proživjeti sve ovo nije drugo nego ubrzana verzija onoga što zdrava osoba prolazi tijekom cijeloga života.”