Ukrajinska protuofenziva trebala je postići strateški proboj protiv ruske obrane ili Ruse dovoljno iscrpiti da izazove kolaps neprijateljskih snaga te istodobno potaknuti zapadne zemlje da zadrže svoju potporu Kijevu. To je trebalo učiniti prije nego što počnu zimske kiše i oklopni manevri postanu neodrživi. No, sada smo na toj točki, a nije došlo ni do proboja ni do iscrpljivanja. Niti su takvi uspjesi na vidiku, piše Richard Kemp za The Telegraph.
Umjesto toga, protuofenziva atrofira prema mrtvoj točki, bez ikakvih izgleda da probije rusku jako utvrđenu obranu s trenutnim vojnim sposobnostima. Čak i ovo može biti optimistično gledište, jer Rusija nedvojbeno priprema vlastitu ofenzivu protiv istrošene ukrajinske vojske.
Naravno, istina je da je protuofenziva mogla uspjeti da su SAD i europske zemlje pomogle u dovoljnoj mjeri.
Nisu uspjeli u tome, pružajući samo dovoljno vojne pomoći da se Ukrajina bori, ali ni blizu dovoljno da osiguraju pobjedu protiv tako moćnog neprijatelja.
Svaki korak obilježen je odugovlačenjem i nevoljkošću da se Ukrajini daju alati koji su joj bili potrebni da dovrši posao.
Na primjer, nakon mjeseci neodlučnosti, SAD je tek u listopadu konačno isporučio rakete dugog dometa ATACMS koje su mogle biti odlučujuće da su poslane ranije. Borbeni zrakoplovi F-16 koji bi umnožili ukrajinsku borbenu moć još uvijek su daleka vizija.
Iza ovog neuspjeha bila je uspješna ruska kampanja odvraćanja. U vrijeme kada je hrabra akcija bila neophodna, na prijetnje Moskve eskalacijom dočekane su s bojažljivošću i strahom.
Washington je dao prednost izbjegavanju odmazde u odnosu na ukrajinsku pobjedu. ATACMS je pravi primjer za to.
Biden se bojao Putinova gnjeva ako opskrbi Ukrajinu oružjem koje bi moglo pogoditi ruski teritorij. Ipak, pokazujući ispraznost svojih prijetnji, kada je ATACMS prvi put korišten prošlog mjeseca, Putin ih je umanjio, tvrdeći da oružje "ne može promijeniti situaciju na prvim crtama".
Sve je to ostavilo Ukrajinu u teškoj situaciji. Europski čelnici, od kojih su se mnogi kolebali od samog početka, sada imaju malo nade da će svoju vojnu pomoć vidjeti pretvorenu u uspjeh na bojnom polju. Umorni su od rata i žele postići dogovor s Kremljom kako bi ga okončali. To je priznala i talijanska premijerka Giorgia Meloni u telefonskom razgovoru s ruskim šaljivcima: “Vidim da je dosta umora, moram reći, sa svih strana. Blizu smo trenutka u kojem će svi shvatiti da nam treba izlaz.”
To je bilo u rujnu. Od tada se pozornost svijeta preusmjerila s Ukrajine na Bliski istok gdje ruski saveznik Iran raspiruje regionalni požar.
Putinova strategija smanjivanja potpore Zapada Ukrajini nije mogla biti bolje ispunjena. Posljedice sukoba na Bliskom istoku također su stvorile sve veće brige kod kuće, s američkim i europskim gradovima pogođenim masovnim prosvjedima protiv potpore njihovih vlada Izraelu.
U međuvremenu, Joeu Bidenu se približavaju izbori. Vanjska politika možda nije odlučujući faktor u glasanju, ali je svakako ključni čimbenik. Potreban mu je veliki plus kako bi poništio afganistanski debakl koji beskrajno recikliraju njegovi protivnici. Nadao se da će mu to omogućiti uskrsnuće Obaminog nuklearnog sporazuma s Iranom i povijesna normalizacija između Izraela i Saudijske Arabije. Ali oba su sada isključena, barem srednjoročno.
Rješenje rata u Ukrajini jedna je od preostalih opcija. Što ako odluči pritisnuti Ukrajinu na prekid vatre prijetnjom da će uskratiti ili smanjiti američku potporu? Malo bi se europskih čelnika ozbiljno usprotivilo kao što sugerira telefonski razgovor talijanske premijerke.
Što god se dogodilo, mi – Britanija – moramo nastaviti podržavati plemenitiji, iako teži, put do konačne pobjede. Dajte Ukrajini zračnu nadmoć, borbenu inženjeriju i topništvo koje joj je potrebno da promijeni stanje na bojnom polju. Jer, kako sada stvari stoje, samo Putin može izaći kao pobjednik, piše Richard Kemp za The Telegraph.