Američki diplomati opet šeću Bosnom, a svrate i do Mostara. Za Balkan je u Obaminoj administraciji zadužen Philip Reeker i on je već prošlog tjedna, na početku svoje balkanske turneje, obišao političare u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci da vidi ima li ikakve nade da se stvari pomaknu s mrtve točke.
Nježno, kao da tepa malom djetetu, rekao je da je njegov dolazak u BiH “dobra prilika da se vidi kakva je situacija i ima li nastojanja lidera da se postigne određeni napredak”. Međunarodna zajednica i Washington tu su da vas podrže ako postoje nastojanja, poručio je zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika.
Lijepo od vas. No, što ako nikakvih “nastojanja” nema?
Nevladina udruga Centar civilnih inicijativa izbrojala je da je Parlament BiH u šest mjeseci usvojio ukupno 12 zakona.
A Bosna, poput Hrvatske, mora štancati zakon za zakonom zbog prilagodbe Uniji. Kao u mitovima o mračnom otomanskom razdoblju, tako i sada u Bosni i Hercegovini sve stoji i zemlja životari nedirnuta vanjskim tokovima. Bruxelles i Washington i njima postavljaju uvjete, ali za to više nitko ne haje.
Neko vrijeme nakon rata funkcionirale su mrkva i batina zbog milijuna pomoći koji su još stizali, a onda je, otprilike prije četiri-pet godina, sve stalo. Reekerov dolazak posljednji je pokušaj mamuzanja mrtvog konja: Europska komisija dala je rok do 1. listopada za nekoliko najhitnijih reformi, a Amerikanci pritišću da se barem nešto s te liste riješi do kraja godine, jer su 2014. opet izbori pa se ništa neće moći napraviti.
Političare u BiH ne tiče se što im zemlja zaostaje, zavapio je Philip Reeker nakon nekoliko dana u toj zemlji. Vrlo brzo mu se istopio kurtoazni diplomatski optimizam.
Sjedinjene Države razočarane su zaostajanjem Bosne i Hercegovine u odnosu na susjedne zemlje, no to njene političke lidere ne brine i oni ostaju koncentrirani na ostvarenje svojih uskih i kratkoročnih ciljeva, osudio ih je diplomat u intervjuu Avazu.
Sve u skladu s izbornim zakonom, koji su skrojili Reekerovi prethodnici. No, o tome Amerikanac ne govori.
Da je takav izborni zakon u Hrvatskoj, ni mi ne bismo bili u Uniji nego bi upravo umjesto ćiriličnog bjesnio rat između Dalmatinaca, Purgera i Slavonaca. Ostali bi se mogli žaliti Europskom sudu za ljudska prava, kao što su to, uostalom, i učinili Židovi i Romi iz BiH.
Izborni zakon u toj zemlji naprosto je takav da favorizira isključivu, jednonacionalnu politiku. Nije isto kad HDZ napada SDP za antihrvatstvo ovdje u Hrvatskoj, nacionalno homogenoj državi, ili u BiH, gdje se baš svako osjeća ugroženim od onoga drugog. Vidimo kako se neki Hrvati osjećaju ugroženima od 4,4 posto Srba, koliko ih je ostalo u Hrvatskoj, kako bi se onda osjećali da su manjina u svojoj državi?
Deset godina demokracije i pet godina od kraja rata trebalo je Hrvatskoj da prvi put na izborima smijeni HDZ, a u BiH se još iskopavaju masovne grobnice i rat im puno sporije prolazi. Kada god se pojavi političar kojega krase umjerenost i tolerancija, kao, primjerice, lider SDA Sulejman Tihić, stalno ga prate napadi i sumnje da je nedovoljno srčan borac za nacionalnu stvar. I onda gubiš glasove.
Dokle god u BiH žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci, dotle će na izborima pobjeđivati ista politika i iste stranke, uz minimalne rotacije, bez obzira na to što radili ili ne radili u prethodnom mandatu. S druge strane, običan većinski izborni model nemoguće je uvesti jer bi se tu svi bojali preglasavanja.
Pat-pozicija je, dakle, sistemski uvjetovana.
Ako me platiš i ako ništa ne radim, zašto bih radio? Ili, kao što je to u utorak na Bledu rekao ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija, Bosna i Hercegovina će ionako jednom postati članica EU. “Kako? Već nekako”, poručio je.
Bosna i Hercegovina funkcionirala je u okviru Jugoslavije, iako i u njoj dugo pod snažnim tutorstvom Beograda. Ova današnja jako podsjeća na onu iz vremena Berlinskog kongresa: Turci odlaze, tko će nam biti sljedeći gospodar? No, Europska unija nije nova Austro-Ugarska, nego tek labava trgovinska konfederacija koja nema ni vremena ni živaca baviti se Bosnom i Hercegovinom, a kamoli da je jednostavno pripoji sebi, kako je to napravila Austro-Ugarska 1908. Ni Americi ne pada na pamet petljati se opet u živo blato, iako su ga velikim dijelom sami zamijesili.
I dok obični građani zazivaju pomoć s neba i od velikih sila, diplomati im mantraju jedno te isto: domaći političari su ti koji moraju naći rješenje, a međunarodna zajednica će pozdraviti sve što oni dogovore. Aha.
Za iduću godinu Francuska i Austrija upravo u Sarajevu i BiH organiziraju veliko obilježavanje stogodišnjice sarajevskog atentata, kad su ubijeni austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova žena Sofija, što je bio povod za Prvi svjetski rat, učili su nas u školi. U Sarajevu će nastupiti Bečka filharmonija, doći će Angela Merkel i Francois Hollande. Tako bi Sarajevo trebalo biti kulisa za priču o novoj Europi, zasnovanoj na njemačko-francuskom prijateljstvu. Valjda, ako su te dvije države našle način za suradnju, zašto ne biste i vi koji se koljete unutar jedne države?
Srbi su, naravno, poludjeli, i oni u BiH i oni u Srbiji, i sve to slavlje doživljavaju kao još jedan napad na sebe. Sada slave Gavrila Principa kao heroja, a Dodik šalje prosvjedna pisma po europskim prijestolnicama da ne očekuju od Srba da sudjeluju “u pokušaju mijenjanja historije”.
No, francuski ambasador u BiH Roland Gilles poručio je u intervjuu Oslobođenju da stvari ne treba gledati usko nacionalistički, nego da bi Bosanci i Balkanci općenito u tom europskom pomirenju trebali naći inspiraciju za sebe.
Hm. Da ih je ovdje premalo poginulo da bi došlo do održivog mira? Da ni sto godina od prvog rata, a sedamdesetak od drugog Francusku i Njemačku čak ni strah od Kine ne može natjerati da dogovore jaču EU, dakle zajedničku državu?
Ili bi bilo bolje da oni malo bolje pogledaju pa konačno shvate da Sarajevo i BiH danas nisu nimalo prikladna kulisa za slavlje. Sve je isto kao nekad, fali im samo Gavrilo Princip.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....