JUTARNJI NA PREGOVORIMA U DONJECKU Kako se odvijala bitka za crne kutije malezijskog Boeinga

Jučerašnji je dan za malezijske predstavnike ipak počeo dobro. Nakon dugih pregovora u hotelu Park inn, Alexsandar Borodai im je dao ono što je njihovo, crne kutije. Da, ta priča puna je apsurda. Trebaju biti sretni jer su dobili svoje vlasništvo iz zrakoplovne katastrofe. Nakon dugog puta malezijska delegacija sastavljena od predstavnika vlade, aviokompanije, službi za spašavanje i ostalih napokon se sastala s predstavnicima Donjecke narodne republike.

Pogodni novinari

Pregovori su počeli još za dana, a završili oko ponoći. Malezijci su iz sale izašli potpuno iscrpljeni. Samu prostoriju, ali i cijeli hotel čuvali su naoružani vojnici. Činilo se da pregovori nisu uspjeli. Prvi je izašao donjecki predsjednik Alexandar Borodai te šaljivo odgovarao na pitanja zureći u svoj terenac.

- O čemu smo pričali? Pa o vremenu, naravno. Rezultate tih razgovora možete doznati na presici za pola sata u zgradi poglavarstva - rekao je. Mnogima je to zvučalo kao šala jer na snazi je policijski sat i kako doći do zgrade poglavarstva koju čuvaju naoružani vojnici. Iscrpljeni Malezijci bili su tradicionalno šutljivi pa je većina prisutnih pomislila da su pregovori propali. Ipak, poslije ponoći Borodai im je predao kutije u nazočnosti malobrojnih pogodnih novinara.

Devastirana zgrada

“Svečana” primopredaja dogodila se na jedanaestom, najvišem katu zgrade uprave. Vlasti Donjecke narodne republike ili Novorusije odlučile su da se sve važne stvari moraju dogoditi službeno u zgradi uprave. U toj je zgradi nekad radilo i više od tisuću ljudi te je veličinom na ruski način pokazivala važnost. Zaposlenih je sada neusporedivo manje, a devastacija zgrade prilikom sukoba separatista i ukrajinskih vlasti ostavila je ožiljke. Razbijene stolice, prozori, vrata, kao i brojni papiri još se iznose iz zgrade.

- Moći ćete slikati samo predvorje i press centar - kaže nam voditeljica centra.

Žrtve revolucije

- Morate razumjeti, ovdje su gotovo sva ministarstva naše republike, uključujući i kabinet premijera. Mi smo ipak u ratu. Ja ću vas provesti zgradom, nije problem.

Bila je to kratkotrajna šetnja ogromnim zdanjem od jedanaest katova i nepreglednim hodnicima. Od četiri centralna lifta, jedan je u upotrebi. Tragovi sukoba i devastacije vidljivi su na svim katovima, a hrpe papira stoje tek na ponekima i čekaju da budu odvezene. Jedna od službenica rekla je da je jasno da sada radi bitno manje ljudi, od toga je većina novih.

- Možda samo 20 posto bivših djelatnika još dolazi u zgradu. Naravno da će se normalizacijom stanja broj povećavati, ali nadam se da će to biti novi ljudi kao ja. Mi ovdje stvaramo nešto novo, a za to su potrebni novi ljudi. Ruskinja sam, ali i Ukrajinka. Ovdje sam došla prije 23 godine, kad sam imala tri. Cijeli život živim ovdje i imam pravo boriti se za budućnost - objašnjava. Na svakom koraku vidljivi su putokazi prema skloništu. Na platou osmog ili devetog kata nalazila se drvena gajba s nekoliko boca začepljenih krpama. Nedvojbeno Molotovljevi kokteli. Možda su tu još od vremena prošlih sukoba, a možda i priprema za nove. U samom predvorju dva su memorijalna zida: jedan prigodni sa slikom malezijskog aviona u letu i drugi s brojnim slikama žrtava revolucije. Ima i ureda koji su potpuno funkcionalni i u njima se pruža usluga malobrojnim građanima.

Demokracija oligarha

No oni se ipak najave telefonski, masovan ulazak u zgradu nije dopušten. Maksim, očito djelatnik ministarstva informiranja, naširoko mi je objasnio da oni nisu protiv Ukrajine i da pripojenje Rusiji nije prva opcija.

- Referendum. To je demokracija. Ova oligarhijska demokracija koju prakticiraju u Kijevu više sliči na korporaciju. Kod prvog Majdana, koji je zahtijevao rušenje tajkuna, ljudi iz naše regije dali su podršku. Ali onda je nešto pošlo krivo. Pogledajte tko vlada Kijevom, sami oligarsi, još im se pridružio i naš Ahmetov. To je koncentracija ekonomske moći. Briga njih za ljude, njima su važni novac i teritorij.